Svima nam je poznat voditelj Slikarsko-scenografske radionice Theodor De Canziani. Čovjek koji kreativnost koja se nalazi u glavi preslikava na platno, papir, ponekad i zid. Mnogi ga ne poznaju ispod njegovih šala i izreka pa smo ga odlučili intervjuirati. U razgovoru s njim, otkrili smo mnoge uspomene i uvjerenja koji ga čine takvim kakav je. Theodor je ponajprije topla osoba, voli razgovor i otvoren je za razgovor o nekim temama o kojima se često ne govori. Intervju slijedi u nastavku.
Kako ste shvatili da se želite baviti slikarstvom?
U životu ima puno trenutaka kad čovjek treba nešto odlučiti, a ja sam bio relativno neodlučan jer me mnogo toga interesiralo, što zapravo nije prestalo, ali sam morao odlučiti kako ću dalje. U stvari, moje primanje zanimanje je povijest likovne umjetnosti, točnije arhitekture, odnosno radim u školi, na fakultetu. Puno radim s ljudima pa onda i u ovim kreativnim radionicama koje nisu samo u Novigradu, zato što je to jedna od mojih želja – kojih je mnogo.
Otkad ste na Novigradskom proljeću?
Ja sam jako davno, kao dijete, jedne godine bio u Novalji u Školi stvaralaštva, prije Novigrada, i to mi se jako svidjelo, a onda sam na Novigradsko proljeće dolazio kao gost. Od 1996.-1997. počeo sam dolaziti kao voditelj i sudjelovati u organizaciji.
Vi ste voditelj s najdužim stažem na Novigradskom proljeću. Jesu li se djeca promijenila i kako od kad vodite radionicu?
Otkad vodim radionice promijenilo se sve, promijenio sam se ja. Bitno sam stariji od svojih početaka na SŠNP i i naravno da su drukčija vremena, drukčiji su ljudi. Međutim, kako rastu djeca, tako rastemo mi i umjetnost je u tome da se nastojimo prilagoditi jedni drugima i da nastojimo pronaći ono što nas veže, a ne ono što nas razdvaja.
Koje su glavne tri riječi koje vežete uz Novigradsko proljeće?
Radost, sloboda i mir. Sloboda je možda najvažnija, a u sredini je zato što ja nastojim, u prvom redu dati mogućnost tome da budemo slobodni. Mislim da u našem slobodnom životu, pa i na kraju u profesionalnom životu, imamo velike restrikcije i nemogućnosti da pokažemo svoju slobodu, a to treba biti na prvom mjestu.
Je li vam Theodor De Canziani umjetničko ime?
Ja sam se u životu zvao svakako. Imam tri imena i prezimena: Theodor Maksimilijan Otto De Canziani Jakšić. S vremenom su moja tri imena bila previše. Ona su samo u krsnom listu, a ja se za ljude zovem Theodor ili Theo. Oni koji su mi bliski i tamo gdje živim, u Rijeci, me zovu Theo, pa i sudionici Novigradskog proljeća me zovu Theo. Međutim, u Opatiji, otkud je moja nona, tamo su me zvali Tedi. Na ta dva mjesta, koja su na 20-ak kilometara, ipak sam zvan različito pa onda to ima veze i s mojim prezimenima. Prije 20 godina sam iz pravnih razloga morao odustati od jednog prezimena. Sad sam Theodor De Canziani. Budući da sam jako vezan za javni prostor, ima puno toga objavljenoga pod dva prezimena na internetu i to ostaje. Neki ponekad koriste i moje prezime koje sam prije nosio kao svoju cjelotu. De Canziani je obiteljsko prezime i jedan dio moje obitelji je iz Venezije, jedan iz Istre, jedan iz Dalmacije i te obitelji su se susrele. Svatko je došao sa svojeg kraja i ja sam primjer toga da se stvorila neka nova kvaliteta. Zato govorim kajkavski, štokavski i čakavski. U školi sam učio talijanski i hrvatski, moj materinski jezik je talijanski, ali sam i naučio hrvatski, relativno kasno.
Što zapravo znači vaše mjaukanje?
Ja se volim šaliti. Volim opuštenu atmosferu i kad vidim da je atmosfera možda teška ili napeta, došao sam do toga da je dobro napraviti neki trenutak koji će biti suprotnost stvarnosti koju živimo. Onda npr. kad pišemo neki težak test, onda ja odjednom mjauknem ili zalajem i to je zato da se opustimo, napravimo jednu ležerniju atmosferu. Kako je došlo do mjau, vau to ni sam ne znam. To je evoluiralo, pa je od mjau i vau došlo i mjaf, „kad maca misli da je pesek“ ili „pesek kad misli da je maca“, pa je došlo „ja sam sretna djeca“, pa je došlo „macamalamacamalatojejednariječ“.
Bilo je više tih nekih čudnih smiješnih rečenica koje kad se ponavljaju zapravo postaju bliske svima i onda nas vežu za neki prostor ili događaj. Zapravo je opuštanje ono što i meni treba i zato kad najviše mjaučem, to znači da sam na neki način nemiran zbog nečega (smijeh). To ne znači da sam ja tužan, nemir je i vesela stvar. Onda to želim izraziti i ne mislim da moram šutjeti.
Kako bi opisali sebe kad jeste na Novigradskom i kad niste?
To je često pitanje, svih nas koji sudjelujemo na Novigradskom proljeću. Svi smo ovdje u nama dragom svijetu i svijetu koji smo si možda kreirali da nam u njemu bude ugodno i zato smo ovdje drukčiji. Sigurno smo drukčiji u kontaktu s drugim ljudima u načinu na koji želimo prenijeti svoja iskustva, znanja pa i pokazati svoje emocije drugima. Možda smo tu slobodniji jer poznajemo Novigrad kao svoj dom u kojem se ponašamo drukčije nego što se ponašamo u društvu koje ne poznajemo. Novigrad je okolina koja nam je draga i ugodna, bez opasnosti, a to vrlo često nemamo u svakodnevnom životu. Tamo se nalazimo s ljudima koje ne poznajemo, koji nam izravno i neizravno pokazuju da nam nisu skloni pa nastojimo malo glumiti ne bismo li se zaštitili. U Novigradu to ne trebamo, zato je ovdje potpuno drukčije nego drugdje. Neki ljudi koji su me prvotno poznavali tu u Novigradu, a kasnije na raznim učilištima, su rekli „Ti nisi isti“, no ja jesam isti. Iako nisam u svim situacijama isti, jer to nije moguće. Treba uvijek postojati i druga strana za komunikaciju, nije dovoljna jedna. Mislim da sam uvijek otvoren za mogućnost komunikacije, naravno da istu otvorenost tražim i s druge strane i ako to ne postoji, onda ćemo teško komunicirati.
Kako ste shvatili ovogodišnju temu?
Sudjelovao sam u kreiranju mnogih tema u Novigradskom proljeću, ova tema nije moja, nego sam saznao za nju prije nego što je objavljena. Za mene je ovo tema koja nije na prvu jednostavna. Može biti shvaćena jako jako jako jako jako veliko, duboko, slojevito, mogli bismo o njoj filozofirati, mogli bismo s njom imati grupnu terapiju tako da kažemo što mi jesmo, a što nismo i što to za nas znači. Temeljno je to kontrast, bilo čega – bijelog i crnog, velikog i malog, oštrog i mekanog, svjesnog i nesvjesnog. Kad jesmo može biti i da nismo i onda kad netko misli da mi nismo, mi jesmo tu prisutni na neki način. Sad bismo daleko otišli kad bih ja pričao o svojim uvjerenjima, vjerovanjima itd., ali mi vrlo često ne želimo da netko iz naše svakodnevice otiđe. Nažalost, ljudi se presele, izgubimo članove obitelji, kućne ljubimce, najmilije, izgubimo prijatelje… Ne zato što ih izgubimo zauvijek, dok smo mi živi oni žive u nama, ali gubimo ih na onaj fizički, stvarni način. Međutim, dok mi osjećamo i živimo, osobe koje su nam važne, trenutci koje cijenimo su živi i ostaju s nama.
Kao jedan od voditelja koji su najduže voditelji radionica na Novigradskom proljeću, što biste poručili djetetu koje se želi prijaviti na Novigradsko proljeće po prvi put?
Dođite da biste doživjeli nešto što niste doživjeli nigdje drugdje. Dođite da biste isprobali sve svoje mogućnosti, sposobnosti. Dođite da vidite da postoje ljudi poput vas, bilski vama: s puno interesa, želja i ideja jer je to nešto što vas onda može inspirirati za rad u svakodnevici.
Theodor i ja razgovarali smo više od pola sata. Upoznao sam ga i shvatio da se uistinu radi o jednoj vrlo kreativnoj i otvorenoj osobi, koja se ne boji izraziti svoje mišljenje, govori o problemima, pa čak i suočiti se s njima. U svom životu, smatra kako je najbitnije izraziti se na kreativan i vedar način.
Zahvalio bih Theodoru na odvojenom vremenu za intervju i na iskrenim odgovorima koje je davao. Ljudi mogu učiti od njega i primijeniti njegove pošalice u svom životu.
tekst i fotografija: Mihovil Gorički
0 Comments