LITERARNA RADIONICA
Dragi naši raspjevani, rasplesani, kreativni putoholičari – dobrodošli na još jedan dugoiščekivani skup putnika i avanturista.
Nudimo šaroliku paletu emocija i destinacija, a ovaj tjedan smo se okupili da proživimo različite oblike putovanja. Putovat ćemo u razne sfere postojanja – u dubine naših likova, u razna prostranstva ovog svijeta, u snove, sjećanja, gdje god nam je srcu milo. Tijekom našeg putovanja naići ćemo na raznorazne saveznike koji će nam biti od pomoći – dijalozi, monolozi, različite tehnike pisanja, poezija i, naravno, uvijek prisutna mašta.
Ta putovanja neće imati cijenu, ali će vas odvesti kamo god poželite. Najveći saveznici bit će vaši suputnici – novi prijatelji s kojima ćete se prvog časa osjećati potpuno strano, a u drugom kao da se znate od rođenja. Upravo će vas čarobna moć literarnog umijeća, koje svi posjedujete, povezati i učiniti nasljedovateljima spisateljskih prijestolja.
Spoznat ćete svoja, vjerojatno, skrivena književna umijeća dok će vašim mislima neprestance strujiti ideje o novim kompleksnim likovima kojima ćete svojim riječima pružiti dah života i postojanja. Putovanje neće uvijek biti lako i glatko – nadahnuća će presušivati, želja će katkad htjeti izostati – ali, strast prema riječima gonit će vas do samoga kraja – kada ćete ponosno gledati na plejadu papira ispunjenu zamislima za koje nikada niste niti sanjali da leže duboko u dubinama vašega bića. Da ne duljimo, službeno proglašavamo ovaj skup otvorenim.
Sretan put.
Grupni rad
PJESME
MORE
Svako jutro
Na pučini se bude vali
Galebovi lete
Valjaju se žali
S njima ribari
U luku dolaze
Da čuju priče
Da čuju pjesmu
Koju ove zore
Vjetrovi donose
Kad padne mrak
I utihne sav žamor
Tišina se spusti
nad kamenim gradom
nema pjesme
nema ni glasa
ostajemo
samo more
ja
I jedna barka
Luke Saltarić
NARUČJE
Ja znam da me ona
U svom velikom srcu nosi
Kad joj se pramen
Na kosi
Tako nježno njiše
I najbolji pisac
O njenoj krhkosti želi da piše
Kad mogu prepoznati
Njezina skrivena krila
Ja pogledam njene ruke
Njene ruke su kao svila
I kada vidim njezine nježne ruke
Kad vidim da u koži se kriju
Njene najveće muke
vidim da bore na njenom licu
Njenog života su orisi
I Svi ovijači moga srca
Njezini su potpisi
dok me ona tako s ljubavlju ljulja
Ja gledam u njene oči
Njene oči su poput bisera i dragulja
Kada na kraju pogledam cijeli
Njezin lik
I njeno srce
Snažno kao čelik
Želim je toplo zagrliti
I leći u naručje mamino
I s rosom da skupa
Uz zoru ranimo
Mirta Gregurić
DUŠI EUROPSKE CIVILIZACIJE
Kada se vratim šest mjeseci iza
Mislima mi odzvanja samo jedno mjesto – Piza
Vidim toranj, baziliku, travnjake i strast
Slava talijanske obale moja jedina je slast.
Ondje prvi put nisam osjetio samoću
Iđoh gdje god, bilo kamo, radio sam što hoću.
Renesansa, Botticelli, Petrarca, sinje more
Jutrima promatrah krvave, rumene zore.
Večernja svježina i udaljene gore
Skrivale su moju žalost, moju muku, patnju i bore.
Dodirivao sam gondole i šarene kanale
Zbog njih sve nemirne misli same su stale.
Kročio sam kroz svaku ulicu i crkvu
Ondje polagao svoj čemer, žal i žrtvu.
Sad sjećam se – kada pođoh kući
Masku svakodnevice bilo mi je teško navući
No žalio nisam bio puno
Povratkom uzvikivah ,,Italijo, sreće moje kruno,,
Posvetit ću toj zemlji mnoštvo pjesama i poema
Ta duša civilizacije puna je divnih, divnih tema
Vjerujem da vratit ću se ondje i vječnu sreću naći
Svaki dan tuge od sad je za me sve kraći i kraći.
Karlo Cvrtak
SVE ŠTO MOGU
Putujem sobom
Do kreveta u snove
Tamo
Mogu sve što poželim
Mogu vidjeti kako izgleda neki grad kojeg nisam posjetila
Mogu biti životinja
Mogu biti slika u muzeju koja promatra ljude
I koju ljudi promatraju
Mogu biti bilo koje zanimanje
Iskusiti se u svakom poslu
Posjetiti gradove od kartona
Imati super moći
Mogu biti školska klupa
Išarana potpisima djece
Kojima je dosadno na satu
Ili koji su zadnja godina i rastaju se od pravljenja
Školskih uspomena
Mogu se naći u šarenilu boja
A mogu biti i dio crno-bijelog svijeta
Mogu biti kraljica i imati krunu
A mogu biti i vještica
Mogu biti kip na koji će sletjeti ptice
I cvrkutati
Mogu plesati bez trema
Putovati do oblaka
I zaspati na njima
Mogu povesti prijatelje
Mogu naći ljubav života
Mogu biti vlak koji čeka svoje putnike
Mogu dočekati i putnike kojima je putovanje vječno završilo
Mogu biti najsjajnija zvijezda kumove slame
Mogu naći novi svijet
Ili pisca koji upravo stvara jedan
Mogu sve
Mali milijun stvari
A učili su nas u školi da snovi traju 2-3 minute
Lorena Kovač
Pozdrav Novigradskom putovanju
Pozdrav suncu što u Novigradu sja
Pozdrav moru što nas svako jutro dočeka
Pozdrav školi što nam svoja vrata otvara
Pozdrav jutarnjoj tjelovježbi što nas svako jutro probudi
Pozdrav Hotelu što nas čuva i spaja
Pozdrav ručku, doručku i večeri što drži naše trbuhe punima
Pozdrav autorici što nas uči i naše snove ostvaruje
Pozdrav svim šalama što nas nasmijavaju svakog dana
Pozdrav studentima što bacaju osmijeh na naša lica
Pozdrav proljeću što u Novigrad je stiglo
Pozdrav svim učenicima što nedostajat će mi
Pozdrav Novigradu što poklanja nam svojih tjedan dana
Pozdrav Novigradskom proljeću što naše snove s nama sanja
Lana Batelić
UNUTARNJI MONOLOZI – fragmenti
Ne mogu više. Dosta mi je svega. Stalno me proganjaju ta dva stara zanovijetala, nigdje mira. Put mi zvuči sve primamljiviji. Ali ne želim, neću običan put. Trebam nešto, neko mjesto gdje ću biti sretna. Zapravo ne, trebam mjesto gdje će svi biti sretni. Svi, bez iznimke… dosta mi je namrgođenih lica koja me prate, meni treba nešto glasno, živo. Da se svi smiju, da nitko nema briga. Brige su ionako smislili stariji da bi nas mlađe sprječavali u preglasnom smijehu. Da, zapravo baš dobra ideja. Otputovati tamo gdje su svi sretni-najsretniji. Makar…nisam sigurna da znam takvo mjesto. Po čemu se uopće ljude može prepoznati kao sretne… po razvučenim ustima, iskešenim zubima— to znaju i psi napraviti. Da bar ljudi imaju rep kao psi, pa da njime mašu. Bi li to bilo baš od sreće… ili možda od veselja… ne bih rekla da je to dvoje isto. Sreća stoji negdje dublje od tijela. Možda je zato ne možemo na drugima prepoznati… Ne može sreća biti samo jedan trenutak, kad ljudi sreću nazivaju zdravlje, dug život i lijepo cvijeće. Svašta zapravo. Ne bih rekla ni da je u smijehu stvar. Ni u veselju. Sretni smo i ako ne mašemo repom. Ne znam… ako ne zna, kako mogu znati da sam sretna…mislim da čovjek to osjeti prije ili nakon što tu sreću izgubi.
Dobro, geografsko mjesto sigurno nije – pa moje mjesto bi moglo biti sretno, vjerojatno i je, samo su ljudi nesretni…ili… uf, baš sam našla razmišljati o tome prije spavanja. Vjerojatno su razlozi samo biološki. Makar, nisu ljudi na svim mjestima sretni. Iako se na nekim mjestima osjećaju bolje.. Šteta što to nije univerzalno. Ili možda samo nisu našli pravo mjesto.
Ma nije. Nije stvar u tome. Stvar je u spokoju. Stvar je u osjećaju da si dobro. U osjećaju da… da se osjećaš sposobnim postojati na tom mjestu i u tom trenu, bez obzira na to što se oko tebe događa. Postojati, u miru. Istinski.
Nikolina Gmaz
Vrata su bila visoka i uska. Imala su zlatnu okruglu kvaku bez brave. Na ulazu je bila jedna od onih stvari u što stavljaš kišobran. Svi su bili na podu. Stolci su bili drveni i stari kao da će puknuti čim se sjedneš na njih. Svi su konobari imali crvene cipele s obzirom na to da se restoran zove Plava rupa. Barem je jedan dio bio istina. Svi su tanjuri bili drugačiji, jedan s cvijećem, jedan s voćem i jedan prazan. Na mjestu pepeljare stajao je tanjur, a pored papra i soli stajao je začin koji je imao okus po tunu. Zidovi su bili ispunjeni slikama hrane, navodno je to meni. Jedina svjetla su bila na stolu. Usprkos svemu tome hrana je bolja nego bilo gdje drugdje.
Petra Duić
Ma ja ne znam jel ja uopće dobro čitam kartu… ali kao trebalo bi biti na pola puta…. Da se nađemo na pola puta, na pola prkosa i pola ponosa…. anyways. Bilo je i vrijeme. Ako su moje računice točne, dva mjeseca se ja ovdje smrzavam. Ajde sreća pa medvjedi spavaju… čekaj, šta se to čuje… ma ziher nije medvjed, ne može bit. Bar se nadam da ne može bit. Kaj ako se neki probudi, jel uopće može tak naglo iz zimskog sna. Vidi ti to, sunce već zalazi. Zar nije maloprije svanulo… vjerojatno bih trebao postaviti šator kao i svaki normalan čovjek. Nije da normalni ljudi idu na putovanje ovako, kao muhe bez glave, ali dobro. Aaaa ovaj put je blatnjav, čizme su mi u raspadu sistema. Neću se žalit, dugo su i izdržale. Moram izbjegavati gaženje lišća da šum ne probudi nekog medvjeda… jedan, dva, jedan, dva—- hm što mislimo o onoj podlozi tamo… skroz solidno mjesto za prespavati… aj tu ću. Napokon da više skinem ovu torbu s leđa.
Laura Barbir
Odlazim.
Sretan sam kao nikad prije.
Pariz je moje utočište.
Rekli su mi da ću se izgubiti
I da on nije mjesto za mene
Nemam ih potrebe slušati
Želim otići i izgubiti se
U šarenilu i vrevi grada
Toliko novih avantura za probati
Toliko novih jela za probati
Posjetit ću dobroćudnog diva Ajfela
I uživati u zagonetnom smiješku gospođe Lize
Postoji li išta bolje?
Od te me avanture dijeli samo jedan dan
Parizu, dolazim
Dominik Latin
I sam je Shakespeare svom Hamletu udijelio dilemu koja ga poput predatora progoni „biti ili ne biti?!“ Sam ovaj trenutak sigurnost simbola litice i nepredvidivost udaljene modre izmaglice pučine. Nu to je moja jedina dvojba.
Nađoh se na raskršću, postadoh malen cvijet, pupoljak između dviju razdaljina koje svojim posebitostima traže i prisebnost duha i fleksibilnost uma. U mene ništa od toga nije razvijeno. Uloga koja mi je pri rođenju dodijeljena suzila je vidike moje na umjetan sjaj kao onaj u kamenice na dnu Adrije i na usiljen smiješak kao u drevne japanske gejše. Osjećam lahor, udišem zrak natopljen gorkim suzama mora. Zora je. Rujna je zora. Svanulo je. Stojim na samom kraju. Vrijeme novoga početka, vrijeme svršetka kraja. Meka zemlja upija moje noge, skup par talijanskih kožnih cipela, kojima se divila gotovo cijela londonska buržoazija, postaje ništavnim pred onim što me očekuje. Kosa mi se vijori na zraku mekom poput pamuka i plavom poput mrtvačkog baldahina. Previše mislim. Misli krvoločno me izjedaju. Inficiraju me strahom – strahom od mene, od njega, od njih, nje.
Vidim ju – pruža mi ruku. Dodirujemo se. Kože nam se stapaju u jedno tankoćutno tkivo. Biseran osmijeh me zasljepljuje. Radišna zemlja upija otužan posve umrtvljen naboj iscrpljenog tijela.
Gdje sam? Što tražim, što činim, što želim? Koji ću glagol odabrati – imati ili biti.
Koji ću glagolski način učiniti vodiljom mojega postojanja – hoće li to biti imperativ – imanje, brak, djeca, Harold, normirani London. Ili kondicional – želja, sloboda, oštroumnost, dah ispunjen hranjivim mineralnim tvarima Majke Ljubavi.
Zora je. Zaboravljam na sadašnjost. Njezin je dodir sveprisutan. Hoću li stradati? Hoće li umrijeti? Ima li bijeg smisla? Ima li u prisutnosti traga odsutnosti? Dišem, osjećam, prija i boli. Čovjek sam. Biram. Ali što? Biram li zoru ili sumrak? Liticu ili morske dubine? Visine ili širine? Biram li strogost njegova stava ili strast njezina pogleda? Biram li let ili stajanje? Biram li ono što je dobrohotno drugima ili samo meni? Zapostavljam li se toliko? Puno pitanja, a tako malo odgovora.
Ja… Filozofijom ću samo dublje zarinuti bodež zbilje u svilene paravane svoje duše. Slijedit ću je. Voljet ću je. Bit ću ropkinja njezine umjetnosti, bit će muza moga pera. Odabirem nju – odabirem njezinu slobodu, njezinu krvavu zoru, njezin prašan put, njezine planine za kojima čeznuh od kada se rodih u utapajućem crnom mulju plašljive doline.
Skočit ću! Bit ću prisutna! Bit ću tu!
Karlo Cvrtak
DIJALOZI – fragmenti
L Kako su ti lijepe ulice, Islande.
I Meni se obraćaš ?
L Tko je to? Koliko znam sama sam ovdje.
I Pa island to sam ja. Kod mene si došla.
L Nisam znala da je ovo moguće.
I Nego što, reci mi zašto si ovdje ?
L Na odmoru sam, od posla i ‘prijateljice’…
I Uf. I ja bi na odmor. Jako mi je teško.
L Da, sve shvaćam. I meni isto.
I Daj mi reci kakva je to prijateljica?
L S njom sam se dogovarala za ovo putovanje.
I Gdje je ona sad ?
L U Londonu. Posvađale smo se gdje će tko putovati, pa je svaka pošla svojim putem. Na svoju stranu.
I Zvuči tužno.
L Pa meni ne, bila je bezobrazna prema meni.
I Tako dakle…
L Da, neka sad hrani vjeverice, ili kako bi ih ja nazvala, štakore.
I Nemoj tako. Što misliš kako je njoj… sama je na putovanju, kao i ti.
L Razmišlja. Daj me pomoću jednog od svojih gejzira dobaci do Londona da joj se ispričam.
I To me još nitko nije tražio, divno. Dogovoreno.
Lika Johan
A Jao, možda je bila pogreška što sam rezervirala karte za London.
B Ne boj se, bit će ti super.
A A što ako cijene budu toliko visoke da ću samo sjediti u hotelu…?
B Ma nećeš. Bit će toliko visoke da će te izbaciti iz hotela.
A Baš super. Umjesto putovanja iz snova meni putovanje iz noćnih mora. A još sam i gladna.
B Ne brini, nudim ti svakakve aktivnosti koje ako nemaš novaca, makar ih možeš samo vidjeti.
A Uf dobro je. Bitno da imam nešto za raditi.
B Za početak možeš vidjeti London Eye, jedno moje oko s kojim po cijele dane kolutam kad vidim ljude koji nemaju novaca.
A Sad ja kolutam očima. Imaš li još što god, ovo mi baš ništa ne znači ?
B Naravno, možeš se prošetati mojim srcem, tako što ćeš doći u park.
A Zvuči pomalo dosadno.
B Onda si mogla doći kad skupiš više novaca.
A Ej. Pa nisu svi bogati kao jedan London.
B Dobro šalim se malo.
A Pričaj dalje.
B Možeš prijeći London bridge i tako s jedne strane vidjeti moje mane, a s druge strane vrline.
A Napokon nešto zabavnije.
B Eto vidiš.
A A ti vidiš da ipak možeš biti pristojan prema meni.
B To mi je posao.
A Vidim.
B A sad natrag na posao – Trebat će ti ta plaća kad se vidimo.
Leona Petrović
I Maldivi imam par pitanja za vas.
M Pucaj.
I Kakve atrakcije nudiš?
M Nudim sve i svašta, plivanje s morskim psima, uživanje u pješčanim plažama upijajući zrakama suncem, nautičke pustolovine, surfanje valovima, pa čak i istraživanje podvodnih spilja.
I Kakav je smještaj?
M Imamo razne hotele i kućice, ali naš najpoznatiji smještaj je kućica sagrađena od slame i drveta.
I I onda su Maldivi raj na zemlji…
M To ćeš sam otkriti…no samo ti postavljaš pitanja, i mene zanima tko dolazi. Koliko planiraš potrošiti ovdje?
I Uf koliko god treba da se odmorim…
M Imaš neke lokacije u glavi?
I Pa sigurno ću posjetiti podvodni restoran, plivati u Indijskom oceanu, šetati pješčanim plažama…
M Oćeš imati ti para za to ?
I Naći će se.
M Ovo je bilo retoričko pitanje – ali okej. Planiraš roniti ?
I S morskim psima ?
M Pa da.
I Nema šanse, lagano kupanje u bazenu i to je to.
Ivan Pamić
1 Dobar dan, tko ste vi ?
2 Ja sam ja, a tko me pita… nigdje te ne vidim.
1 Ja sam Maldivi. Osjetio sam da razmišljaš o meni, pa sam te došao nagovoriti na dođeš.
2 Da, to mi je bila prva opcija. No razmišljao sam da ipak otiđem planinariti u Italiju na Dolomite.
1Ma što će ti planinarenje…. tamo su sve opasne životinje.
2 Znam sve, no moja duša želi malo odmora u planini. A i dobro bi mi došlo malo zraka.
1 Kakav je to odmor, toliko hodanja, lako se izgubiš, a ko će te naći na planini…
2 Ali kod tebe je sve toliko skupo, pa ne mogu si to priuštit.
1 Gle, mogu ti snizit cijenu za 20posto.
2 Hvala na ponudi, ali planinarenje je toliko lijepooo
1 A kod mene tek….predivne plaže, guste šume, prozirno čisto more, čak su i najmanje kućice lijepe kod mene.
2 Gle meni su bolje planine.
1 A tek morska hrana, nikad nisi jeo ništa bolje.
2 Idem u planine.
1 Znaš koliko ima sunca kod mene…
2 Ima ga i u planinama.
1 Nema plaža.
2 Odlučio sam.
1 Dobro, idemo poslovno, dam ti 20posto popusta i jednu kutiju krafni.
2 Koje vrste ?
1 DŽEM.
2 Alergičan sam na džem.
1 Dobro onda čokolada.
2 Tri porcije ?
1 Dvije i gotovo.
2 Imamo dogovor.
Sven Benić
HIMNA Putovanja
Put bez brige
Put putovanja
Od svih je putova važniji
Svakim putovanjem postaješ snažniji
Nije bitan kraj puta
Ponekad ga čak ni nema
Prije puta se spakiraj
I nemoj da te hvata trema
Hrabro sada nogom kroči
I raširi jako oči
Da ti nešto ne promakne
Nešto iz vida ne izmakne
Postavi si ciljeve
Prođi svoje granice
Prohodaj sve njive
Šuma i oranice
Kad put ti završi
Tada doma dođi
No čim dođe prilika
Opet na put pođi
Tada nam se javi
Bez briga u glavi
I reći ćemo koji izlet
Je za tebe pravi
Lika Johan
Dragi putoholičari i putoholičarke! Oprostite na mojem robotskom odijelu. Iako vam izgleda čudno, u budućnosti u kojoj sam bio, to je sasvim normalna stvar. Također, bio sam na Antarktici i putovao sjećanjima o kaktusima i devama koje u budućnosti tamo žive. Zahvaljujući ovom skupu bio sam u Bruxellesu gdje znanstvenici proučavaju mogu li ribe živjeti na kopnu i mogu li kitovi hodati. Proputovao sam i kroz Australiju gdje su znanstvenici otkrili da svinje mogu letjeti. Zahvaljujući vama divnim ljudima koji nas podržavate u našem radu i razvoju, ovim govorom zaključujemo jubilarnu 35 godinu poslovanja!
Hvala Vam na suradnji i nadamo se da će iduće godine biti još više rezultata, otkrića, ponuda, ali i novih putnika.
Grupni rad