Ove se godine za literarnu radionicu prijavio velik broj učenika pa smo ih podijelili u dvije radionice. Po općim dojmovima učenika i učitelja, ovogodišnji je kreativni rad literarne 1 dobio visoku ocjenu. Suradnja s drugim radionicama je bila uspješna (novinarska, radijska, glazbena), literarci su bili uključeni gotovo u sve aktivnosti cijeloga tjedna, a posebno su se isticali u večernjem programu u crkvi (zajedno s glazbenim radionicama). Osobito smo zadovoljni što smo i ove godine, u suradnji s literarnom 2, uspjeli objaviti zborničić s po jednim radom svakog literarca.

SLOBODNA DJECA – Melita Rundek
S obzirom da je naziv ovogodišnje škole bio vrlo jednostavan, ali istovremeno i vrlo intrigantan – Donesimo svoje da stvaramo naše – To i naopako, misao vodilja mi je bila iskoristiti osobno iskustvo, dosadašnji rad sa djecom u knjižnici te posredno stečeno znanje (knjige) o nadarenoj djeci. Kad govorim o osobnom iskustvu, govorim o promišljanju: koje su to okolnosti, uvjeti i postupci mene osob no u životu motivirali za stvaralački rad te pokušaj da se istim takvim načinom rukovodim pri vođenju radio ni ce? Kad spominjem dosadašnji rad s djecom u knjiž nici, govorim o radionicama kreativnoga pisanja, a kad govorim o znanju stečenom iz knjiga, govorim o psiho loš kim i pedagoškim znanjima kojima sam sklona, a osobi to neautoritarnim metodama poput, primjerice, škole Summerhill. Iako i ja ponekad pomislim da su šiba i jaki autoritet izašli iz raja, moje iskustvo govori da su me u životu mnogo više motivirali povjerenje, hrabrenje i podrška, pa sam nastojala u radionici stvoriti ozračje opuštenosti i bezuvjetne prihvaćenosti i sigurnosti, a svoju osobnost ne nametnuti nego staviti u funkciju podrške i pomoći ne stvarajući model autoritativnog voditelja nego više prijatelja, pomagača i navijača. Osnovni cilj je bio: podići što je više moguće samopouzdanje svakog od sudionika i motivirati ga da pruži najviše od sebe, ukazujući mu i osvještavajući vlastitu važnost te gledajući u svakom ne samo ono što trenutno jest, nego i ono što bi mogao biti. Također sam držala važnim istaći da u stvaralaštvu nema modela, nema obrasca kojeg valja slijepo slijediti, već treba krenuti od sebe i svog iskustva, istražiti što je to naše osobno, koje su naše osobne kvalitete, stil, rukopis.

Pa čak i ako to od prve i ne bude uspješno, ali – opet bolje nego oponašati bilo koji autoritet, uključujući autoritet voditelja. Situacija u kojoj nam netko kaže: budi kao ja, svakodnevna je situacija i djeteta i odraslog čovjeka. Na svakom koraku nas netko nagovara: budi kao ja, to je bolje, pametnije i učinkovitije. Ustvari je vrlo rijetko da nam netko pruži priliku da ne slijedimo nikoga, ni jednog vođu ni autoritet i da dobijemo slobodu istražiti što je to naše iskustvo, naš osjećaj, naš izričaj. Kako je ipak riječ o djeci, a ne o formiranim ljudima, činilo mi se da je dobar put ipak “trasirati” istraživanje odabranom temom pa sam postavila zadatak da se ispripovijeda – priča o rukama, nogama, srcu itd. koje će djecu navesti da se usredotoče na osobno. Kako bi atmosfera mogla biti istraživačka i povjerljiva, bila sam do kraja i uvijek na strani djece. Činilo mi se, također, da je i hospitantima, dakle odraslim sudionicima, potrebno pružiti iskustvo stvaralačkoga čina, odnosno da je i njima potrebno da iskušaju što ih to navodi da budu uspješni u izražavanju i pisanju, pa sam i hospitante uključila u rad literarne radionice, kao i nadarenu djecu. Motivacijski sam nastojala obogatiti i modificirati rad literarne radionice i na taj način privući pažnju nadarene djece koja je po pravilu zahtjevna, pa sam na samom početku rada predložila da radionicu započinjemo vježbanjem, razgibavanjem, a onda slušamo glazbu, crtamo i pišemo, dakle, kombinacijom raznih stimulacija: igrom, glazbom, crtanjem privući interes i potaknuti izražavanje.

U trenutku kad je literarna radionica započela radom, tražila sam suglasnost svih članova radionice za takav način rada, uključujući i hospitante, koju sam i dobila. Dakle, to su bili ciljevi i namjere, koji su, uz faktor života (dinamika skupine i zadani uvjeti) i realizirani. Djeca su bila vrlo otvorena za suradnju, a ja sam nastojala rad u skupi ne nametati već usmjeravati, uvažavajući i gibanja unutar skupine. Djeca su crtala i pisala svojevrsnu autobiografiju. Složili smo se oko toga da se za razliku od, primjerice, molbe za posao u kojoj se navode šturi i službeni podaci o rođenju i životu, o sebi može progovoriti i na neki drugi način i kroz neku drugu perspektivu. Također smo se složili da mnoge stvari i pojave uzimamo zdravo za gotovo i ne razmišljamo previše o njima. Kako nam je namjera bila da se stvaralački izrazimo, pokušali smo pronaći neobičnu, začudnu perspektivu pa smo krenuli od priče o našim nogama, preko priče o našim rukama do priče ili pjesme o našem srcu.

Tijekom radionice o rukama, primjerice, radili smo prvo * vježbe ruku, koje dovode naše tijelo u sklad i određeno raspoloženje. Potom smo osvijestili * važnost i značaj naših ruku, a onda i * njihovu osobitost. Svaki dlan ima svoj izgled, crte, povijest i priču, koja je drugačija od ostalih. Dotakli smo se i pitanja odnosa prema svojem tijelu, odnosno koliko se često odričemo sebe i proglašavamo lošim i ružnim u ime vrlo dvojbenih televizijskih modela kako treba izgledati. Nakon što smo oblikovali obrise ruku (otiske), poput onih koje u Aleji slavnih ostavljaju američki glumci (što su oni važniji od nas?), prionuli smo na pisanje. Radovi su bili vrio raznoliki. Nastale su pjesme i sastavci. O rukama velikim kao… , o rukama koje sviraju violinu, o rukama izgriženih noktiju, rukama pantomimičara, posvađanim rukama…, rukama koje žele dotaknuti nebo, uhvatiti mjesec, ubrati zvijezdu. O rukama u molitvi i rukama koje nemaju mira. Slušali smo Bacha, Čajkovskog i Mozarta, i to verziju sa zvucima valova (kako se i priliči gradu na moru), a slušali smo i tehno, samo ne tako glasno kako su djeca htjela! Šetali smo po plaži. Ugostili smo zanimljivoga gosta, pjesnika Danijela Načinovića, koji nam je nadahnuto recitirao svoje stihove i poslušao naše te podijelio s nama svoja razmišljanja o književnosti. Domagoj koji je dobio nagradu na Goranovom proljeću, bio je u radijskoj emisiji, a Ivankini i Marinini radovi su izvedeni u prigodnom programu u crkvi…

Sve u svemu, napravili smo vrlo, vrlo mnogo. Djeca su tijekom rada u radionici bila vrlo poštena i vrlo vrijedna. Dobro su se odnosili jedni prema drugima, bili su tolerantni i pažljivi, dobro su surađivali, bez obzira na sve razlike među njima, jer su došli iz različitih sredina, a bili su i različite dobi (od šestog do osmog razreda). Mislim da od djece i odrasli mogu puno naučiti… o poštenju i ponašanju prema radu. Na zadnjem satu trebalo je napisati priču u kojoj je zadatak bio izići iz “svoje kože” i identificirati se s drugima oko nas pišući rad pod radnim naslovom Što drugi ljudi misle o meni? Nismo ga stigli pročitati u radionici, ali to možda nije ni važno. Svatko je dobio priliku da o tome razmisli i donese neki sud. Na samom kraju jednotjednoga druženja razgovarali smo o dojmovima te jesmo li nešto naučili o životu u zajednici jer smo tjedan dana bili zajedno cijele dane. Jedan je dječak spomenuo da smo naučili biti zajedno, a opet ostati svoji. Neki su se zbunjeno vrpoljili, češkali iza uha. Mene je osobno najviše razveselilo kad je u nastaloj tišini jedna djevojčica rekla: Naučili smo da smo važni! U tom sam trenu shvatila da je Literarna 2 obavila svoj zadatak.

Pljeskali smo svakom radu, jer je svaki rad to zaslužio. Držala sam da je važno usredotočiti se na ono što je u svakom literarnom radu dobro i to naglasiti i pohvaliti. Nakon završetka radionice, rukovala sam se sa svakim sudionikom radionice, jer smo u razgovoru dotakli pitanje komunikacije i važnosti suradnje. Na taj smo način održali i radionicu o nogama i srcu. I opet su radovi bili zanimljivi zbog svoje različitosti, zbog drukčijeg iskustva. Noge na skijanju, slomljena noga, noga balerine, noge u šetnji obalom mora, noge nošene i noge koje su nosile, i opet smo ostavljali tragove u obojenom papiru poput onih koje ostavljaju američki glumci u Aleji slavnih, jer, naposljetku, što su oni važniji od nas? Na kraju smo dobili zanimljive autoportrete koje su djeca i hospitanti kreirali, a koji su se sastojali od raznobojnih stopa, dlanova, srca pjesama i proze. Radove smo izložili na panoima i, lijepo se dalo vidjeti da su srca različita! Sunčano vrijeme nas je povremeno izbacilo iz učionice, pa su tako nastali i radovi s morskim ugođajima i Sanjina prekrasna morska fantazmagorija. No, lijepom vremenu unatoč (te vragolijama i nestašlucima), literarna radionica je radila punom parom.

Djeca su puno pisala i spremno surađivala. Ima izvrsnih radova a i sami hospitanti su napisali vrlo zapažene i zanimljive radove. Tijekom jednotjednog druženja dotakli smo se i pitanja osobina pravog i velikog pisca (biti hrabar, biti svoj, maštovit, oštrog oka i moći zapažanja, darovit, vješt u izražavanju i pisanju…) te smo takvog jednog i nacrtali na ploči da nas podsjeća kako valja pisati! Dotakli smo se u razgovoru i mnogih drugih stručnih i literarnih tema, a razgovarali smo i o najsloženijoj literarnoj formi – romanu (i vrstama romana), pa su se i djeca okušala u pisanju prvog poglavlja. Jedna je djevojčica, kako nam je priznala, već ranije započela pisati roman, a jedan od hrabrijih hospitanata silno se prepao tog zadatka. Ne smijem zaboraviti spomenuti da su u Literarnoj 2 nastale i dvije zanimljive skupne pjesme: jedna SPONTANA, a druga SMOTANA, nekoliko papirnatih ždralova i humoreska o kiselom zelju, koju je Domagoj morao napisati po naredbi, jer je bio silno ozbiljan! Nastali su tu i Nadjini Koluri, Filipov duhoviti igrokaz Domaći tanac, i drugi zanimljivi stihovi.

POVRATAK

Otišla san o’tamo đe smo ćakulali s galebovima skupa. Više nišan diklica, ne nosin fjoke u vlasima kose. Poželin nosit kafenu kotulu i rekamanu bijelu bluzu. Oko nedužnog vrata stavljam kolanu, i rećine zlatnje culjaju mi se o uhu. Otišla san od Porporele đe smo kraj ferala gledali bijele vapore kako mesu krilima na obzorju, đe mahali smo mornarima kanavcima iz doma. Poželin nosit bursu i hodit u skulu. Čitan libre po noći. Apena san otišla osjetin Čežnju. Maknen svoju lažnu facu od sinjorine i postanen ponovo dio one mularije-dijete iz Grada, samojedan kamen iz Tvog kantuna Grade.

Mila Pavičević, 7.r. OŠ “Marina Getaldića”, Dubrovnik

PRIEE MORA

Sct;un )’, Osjrćiim Ivrdoćn betona. U /.nikii miris tmve, a more, ono me gleda svojim plavim, sjajnim očima. Pjev;) mi. Pokušava mi ncSto reći, a ja ga pokušavam razumjeti. Sklapam oči… Priča mi o tajnama, o jutrima kad gaje milovalo sunce, o noćima provedenim spavajući u kolijevci tame. Otvaram oči… Svega nestade. More šuti. Negdje u daljini, jato bijelih i crnih točaka. Valjda i one pokušavaju razumjeti priču mora.

Nataša Piljan,6.r. OŠ “Svetvinčenat”

KOLURI
Črjena, žuta i modra. Ma Ča, su one najvridnije? Črjena je se teplo, lipo, ma Čvrsto kakojubav i teplina. Žuta je vavek bila neš ča nam daje forcu kako Sunce kojega nijedan čovik ne more pratit kako svitlost bez koje bismo bili jušto crnina kako radost ča nismo sami. Plava nam nikako puno znači. As, ča je Zemja bez plavoga mora? Ča su oblaci bez plavoga neba? Ča je suza bez plavoga oka? Zelena nan se, vero, ne čini jako važna maje! Kako bi mi bež nje živeli? Kako bismo inače tu našu ariju storili? Nena niki! Govore da bela ni boja. Ma, kako daju preskočin kadmijenajlipša? Ta čistoća i lipota ke bela boja daje ovomu svitu i beli snig na planinah i bele tratinčice na poljanah i beli kaleb iznad mora.

Nadia Bonifačić, 7,r. OŠ “F.K. Frankopan”, Punat

MORE

Utopilo se sunce u moru, Galebu se ote krik, Cjelivalo je more hridi, Vjetar je spjevao stih. Plakao je žal, Ta sunce je ljubio, Tješio ga pjesmom val, Dok se nije izgubio.

Mihaela Korać, 8.r. OŠ “Mokošica”

A ZAŠTO PIŠEM?

Šutim, a galama je. Pričam, a tišina je. Sjedim, a stoje. Što se to zbiva u mojoj glavi? Vrtim se, u mislima preokrećem razum. Jedino što me smiruje jest pjesma. A zašto pišem? Volim pisati. Privlači me. Željela bih objaviti sveto, no još je daleko… Preda mnom još ima vremena, a želim sada… Šutim i galama je. Stojim, a odlaze.

Una Japundža, 5.r. OŠ “Jurja Dobrile”, Rovinj

DJEDOVE RUKE
Djedove ruke su mi pružile hrabrost i snage da sam sa deset godina osjećala se kao da mogu osvojiti svijet. Njegove ruke preživjele su rat, tučnjave, težak rad, ali bolest nisu. l hrabrit su me prestale.

Maria-Elena Brusić, 6.r. OŠ “F.K.Frankopan”, Krk

PRIČE MOJIH RUKU

Moje su ruke jedinstvene. Zašto? Pa kakvo je to pitanje, zato jer su moje. Tko još ima takve crte ruku, takav oblik i tako grozne, izgrižene nokte?! Nitko! Kada sam već spomenuo nokte, kod mene ih se treba tražiti mikroskopom jer sam ih sve spremio, Kuda? U trbuh, tj. sve sam ih uredno pogrizao, iako znam da to ne valja, a ja ih i dalje grizem. Moje su ruke stalno išarane, tj. desna uvijek terorizira lijevu svojim ruku komentarima, kao “…ja sam jača od tebe”, a lijeva joj odgovori “…Ja zato brže mislim….”, a onda desna, u svakom trenutku spremna napakostiti odgovara:”.. .Ludaro, pa i nemamo mozak…”, i tako se one prepiru k’o da su sestrine, a ne moje.

Lovro Prpić, 7.r. OŠ “Malešnica”, Zagreb

PRIČA MOJIH NOGU

Vrlo često još u ranom djetinjstvu, moje noge trpjele su mamine štiklice, tatine vojničke čizme i sve moguće neudobne i teške stare stvari, pa mi se tokom odrastanja i život promijenio. Hodajući zanimljivim, ali i opasnim stranama svijeta osjetila sam da su one na jedan način zaigrane, žalosne, ali i osjetljive.

Maja Baboselac, 6.r. OŠ Gradište

SANJA

Susreo sam Sanjin pogled i ostao zaleđen. Nijedna riječ više tu nije mogla pomoći, ništa nisam mogao učiniti. Daje na njenom licu bio i tračak ljutnje ili tuge, bilo što osim te praznine, možda bih i mogao nešto poduzeti,doprijeti do nje i natjerati je da se predomisli, ali ovako, ne. Sanjino je lice bilo nepokretnije i njene oči praznije od očiju kipova u muzeju oko nas. Ne znate vi kako Sanjin pogled boli. Ne da me je gledala kao da ja ne postojim, već kao dane postoji ni ona niti išta oko nje. Samo jednom prije uhvatio sam taj pogled koji Čak i nije bio namijenjen meni. Protrnuo sam do kosti, kao da…. Tako se mora osjećati čovjek koji odjednom shvati da umire. No, što to vama znači, vama koji ni ne poznajete Sanju? Sanja, mojapredivna Sanja… Ima neobičnu strukturu lica i pomicanje ma i najmanjeg mišića daje mu drugačiji izraz, njeno lice nikad nije mirno ili prazno, čini se da se u njenoj glavi uvijek nešto odigrava, daje uvijek puna misli.Zato volim Sanju. Njene oči posvećuju pažnju svemu. Sve vide S posvuda su, a njene usne se smiješe čak i kad spava. Sanja je lijepa, Sanja je blaga i vesela, Sanja je drska, pustolovna i maštovita. Volim Sanju, a sad, sad je sve gotovo. Znam to; njen nepomični pogled koji me ne vidi, njeno lice, nalik na masku i ozbiljne usne to mi govore. I znam, kad bih je dodirnuo, bila bi kao kamen, i kad bih pao na koljena pred njom ne bi spustila pogled prema meni. Sad je Sanja boginja, a nekad je bila tako ljudska. Dršćućim je glasom molim za oproštenje. Sanja Šuti. Gotovo je. Ja više nisam čak ni stranac, ni zrak…ja kao da ne postojim. Ja ne postojim bez Sanje, a ona odlazi. Miris njene kose lebdi u zraku, a onda ga briše parfem neke prolaznice, ali što su sve žene prema Sanji?

Tina Paunović,3.r., Ugostiteljska škola, Bjelovar

XXX

Svjetlost se gasi. Dan umire. Ostarjelo sunce dobiva crvenu patinu. Tek nešto malo svjetlosti raspršuje se uvalom. Oštrica obzorja polako reže naranču krvavi trag Prisjeti se blistavog života. Potone Gasi se svjetlost.

Neven Udovičić, 8.r. OŠ “Vladimir Gortan” Žminj

MOM STRICU II

Ovo je još jedan novi dan u mojoj kolekciji koji prošao je bez Tebe. Prohujao ispred moga oka, prozujao iza moga uha. Me noseći ni najmanjeg traga Tvoga glasa koji milovao me. poput perja na licu, ili sjećanja na oči u kojima se dobrota zrcalila u vodenim kristalima što skrivahu se iza plave boje tvojih očiju I ponovno ostavljam sebe u suzama na papiru u kojem vidim Tebe ispod Tebe.

Domagoj Jurišić, 8.r. OŠ “Dragutina Kušlana”, Zagreb

Categories: 2002Vijesti