Kao samac usred Svemira lektorica sama zoomira

Čovjek je čovjeku možda vuk, možda bismo jedni za druge katkad i pomislili, ma neka ga/ju voda nosi, a onda opet, ko što Urban pjeva, budi moja voda, ja sam sada vatra… Jedni druge dopunjujemo, u različitostima se obogaćujemo i svako, ama baš svako biće vrijedno je ljubavi, poštovanja i ima pravo na svoje osobno dostojanstvo, na ruksak pun kulture, na oči pune radosti, na srce puno zahvalnosti, na druženja puna smijeha, na škole pune mašte i stvaralaštva.

Možda ste se zapitali kako je moguće osjećati se usamljeno dok ste na Novigradskom proljeću… Da ste to pitanje postavili prije dvije godine, moj bi vam odgovor bio: Nemoguće. E, mili moji, nije ovo Novigradsko ono živo Novigradsko, u ovom se Proljeću aktivirala sprega ZOOM ROOM, i naravno, naravno, naravno da nije isto! Nažalost, ne može biti. Nije isto ni otkako nas je prošle godine napustio veseli naš Joža, Josip Prudeus, dobri duh Novigrada, koji se, zalažući se za kreativnu školu punu iskrena smijeha i učenja zabavom, katkad isto sigurno osjećao kao samac usred Svemira. Oni koji su prepoznali Matošev jablan u naslovu teksta neka se ne čude što je jesenje veče ušetalo u Novigradsko proljeće. Svi se katkad osjećamo usamljeno, željni iskrena razgovora, željni topla zagrljaja, željni prave interpersonalne komunikacije. Jedna od triju vaših najdražih lektorica na svijetu, ili barem na ovom Proljeću, jako dobro zna što znači veselo, radosno, živo Novigradsko proljeće. Ne, nemojte misliti da gunđam na tehnologiju, ne, zahvalna sam suvremenim civilizacijskim dosezima što u ovakvim koronaokolnostima možemo barem tako komunicirati, ali ne zavaravajmo se, teško je to na daljinu. Kako biti čovjek na daljinu?

HOMO HOMINI LUPUS ESTHVALA, TEHNOLOGIJO

Čovjek je čovjeku možda vuk, možda bismo jedni za druge katkad i pomislili, ma neka ga/ju voda nosi, a onda opet, ko što Urban pjeva, budi moja voda, ja sam sada vatra... Jedni druge dopunjujemo, u različitostima se obogaćujemo i svako, ama baš svako biće vrijedno je ljubavi, poštovanja i ima pravo na svoje osobno dostojanstvo, na ruksak pun kulture, na oči pune radosti, na srce puno zahvalnosti, na druženja puna smijeha, na škole pune mašte i stvaralaštva. I vi, moji proljećari, imate pravo na svoje pravo Proljeće. Nadajmo se da ćete ga i dobiti sljedeće godine uživo.

A odgovor na početno pitanje još želite. E, pa, vaša je jedna od triju najdražih lektorica na svijetu došla nakon zoom room predavanja o primjerima dobre prakse europskih školskih sustava u najdraži room na zoom… a kad tamo, svi su novinari netragom nestali, voditeljica je netragom nestala, i lektorica je sama ostala… Ma, moram pogledati što ono rekoše u našoj What’s app grupi. Hvala ti, tehnologijo.

O OSAMLJENOSTI, ŽALOSTI I RADOSTI

Znam, znam, raspisah se, oprostite mi na epskoj formi koja malo kontrira novinarskom štihu, ali imat ćete razumijevanja za usamljenu lektoricu (kažu da usamljeni ljudi često postaju dobri pisci i pjesnici), ja vam ipak moram na kraju reći nešto jako vedro i lijepo. Iako je za mene danas vrlo tužan dan (svaki čovjek ima neke datume koji ga ispunjavaju tugom koju osjeća u kostima), radosna sam jer sam vidjela (nažalost, samo preko zooma) da je s nama Iva Gortan, krasna mlada dama koja, osim što divno, divno pjeva (i vaša ju lektorica jako voli od prve Gibonnijeve Tempere s Voicea), i osim što ima divno, divno ime, i osim što ju je moja kći Iva jako, jako voljela, ta Iva Gortan radi kao psihologinja u jednoj od meni najdražih škola u Hrvatskoj: Osnovnoj školi Rivarela. A to je ona škola koja je svim pravim proljećarima u srcu., zar ne?

P. S. Dragi moji novinari, nemojte pisati ko vaša lektorica.. Upravo je prekršila tisuću i jedan novinarski propis, zakon i pravilo. No oprostit ćete joj. Ipak nije svaki dan Novigradsko proljeće u kojemu se osjećaš kao da te preplavljuje Matoševo Jesenje veče.

Sanja Miloloža, tekst i fotokolaž

You may also like...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *