Dragi sudionici Škole stvaralaštva „Novigradsko proljeće“,
danas – 28. ožujka 2020. – trebala je započeti jedinstvena škola stvaralaštva u Novigradu, škola čiju posebnost ne čine samo datumi i vrijeme održavanja, njezina prošlost i sadašnjost, nego uvjerenje da ona traje i kad se službeno ne može održati.
Ako nam se događa ono što je postalo vidljivo i što su umjetnici i znanstvenici slutili i najavljivali, moramo, trebamo, bilo bi lijepo znati da su naše misli, ideje, osjećaji, čežnje – kreativnost i rad – nezamjenjivi, da smo s njima dio zajednice koja usprkos svemu traje i mijenja svijet. Nadamo se, uvijek na bolje.
Hrvatski pjesnik Boris Maruna, u sasvim drugom povijesnom i pjesničkom kontekstu, kaže da je bilo lakše voljeti je iz daljine: dok se magla dizala na moru i odmah ruke otklanjao ona pamćenja što se nisu uklapala u rečenične nizove čežnje. Naša su pamćenja takva da uvijek iznova stvaramo i činimo blizinu našim saveznikom i pomagačem. Bit ćemo opet zajedno!
Javljajući se jedni drugima i pozdravljajući se sa svojih virtualnih adresa – učenici i hospitanti, voditelji radionica, članovi stručnog tima, studenti – uključeni smo u pustolovinu stvaranja novih oblika i formi od riječi, zvuka, slike i pokreta.
Škola stvaralaštva „Novigradsko proljeće“ službeno je odgođena, ali mi znamo da je to privremeno i da je riječ o bliskoj udaljenosti, koja samo što nije stigla: ne brinite, doći će.
Živjeli i hojla!
Upravni odbor Škole stvaralaštvo „Novigradsko proljeće“ (2020)
Najnoviji komentari