Pogled s unutarnje strane – srednjoškolci na Novigradskom

Novigradsko proljeće već je 30 godina mjesto okupljanja nadarenih učenika iz cijele Hrvatske. Od tristotinjak sretnika koji su pozvani svake godine, broj srednjoškolaca s godinama sve je manji.  Ove se godine taj broj vrti oko 30, što je samo desetak posto. Ako uporno tražite, prvaše i drugaše još možete pronaći, ali trećaša i četvrtaša ni u bršljanu. Iz perspektive osmaša i srednjoškolaca, to je krajnje neprihvatljivo, zato su prošle godine krenuli u akciju – isprintali su letke kojima upozoravaju na opasnost istrebljenja. Nažalost, to nije urodilo plodom.

Svatko vjerojatno ima vlastite pretpostavke o uzrocima ove situacije, od dopuštenja roditelja do financiranja smještaja. No, mi nismo ovdje kako bismo pretpostavljali, već istražili i saznali. Ponekad nam se čini beskompromisno tražiti odgovore na pitanja zašto, kako i zbog čega se ovo dogodilo, kad i koliko učinkovito će se problem riješiti te kako mi, djeca, možemo donijeti promjene, ali tko ne riskira, ne profitira. S namjerom da dobijemo bolji uvid u stanje u samom organizacijskom timu, porazgovarali smo s Miroslavom Mićanovićem, tajnikom Državnog povjerenstva.

Jedna od prvih informacija koju smo dobili jest da se broj srednjoškolaca ne mijenja. Naime, Novigradsko proljeće škola je stvaralaštva primarno za osnovnoškolce, dok se simbolično prima oko 30 srednjoškolaca kako bi se pokazala potreba za osnivanjem još škola stvaralaštva posvećenih samo srednjim školama. Novigradsko proljeće dio je kataloga natjecanja i smotri AZOO-a, a njih odobrava Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Postoje inicijative da se organizira srednjoškolska verzija Novigradskog proljeća te mnoge druge manje smotre koje bi poticale stvaralaštvo. Dobili smo savjet da se srednjoškolci organiziraju i osmisle molbu koju će poslati upravo Ministarstvu.

Mnoge su takve ideje postojale, no nijedna se nije pokazala osobito uspješnom zbog sitnih grešaka, što nam samo govori da  i dio problema leži u nama, u našoj organizaciji. Na svu sreću, na to možemo utjecati, pa što onda čekamo?

Nika Rihtarić, Sophie Noa Živković i Lucija Šalković