U zadnjih 30

U želji za obilježavanjem jubilarnog 30. Novigradskog, intervjuirali smo voditelje nekih radionica koji su prije bili polaznici. S obzirom da nam je najbliža, prvo smo intervjuirali Kristinu Kovačević, voditeljicu NNI-a. Evo kako nam je odgovarala:

Kada si počela dolaziti na Novigradsko?

Prvi put na Novigradsko proljeće sam došla u sedmom razredu osnovne, ovo mi je 12. godina, znači 2007. Isuse, 2007.!

Možeš li usporediti tada i sada, što se poboljšalo, a što se pogoršalo?

Meni je to jako teško jer je drugačija perspektiva. Meni je kao djetetu ovdje bilo sjajno. Ne znam što se poboljšalo, što se pogoršalo. Znam da se jako promijenilo:  neki voditelji koji su onda bili, danas ih nema, neki koji onda nisu bili, danas su došli. Joža, jako mi je žao što vi ne znate Jožu. Ali zapravo, uvijek je taj osjećaj kreativnosti, zajedništva, što se već barem 12 godina nije promijenilo.

Koja ti je, od svih, bila najdraža tema?

Cirkus. Cirkus. Cirkus. Cirkus. Cirkus. Cirkus. Cirkus. Cirkus. Svakako cirkus.

Pamtiš li možda neku anegdotu?

Cirkus. Cirkus je bio anegdota, cijeli tjedan je bio jedna anegdota u kojoj smo svi radili cirkus. To je teško prepričavati, u tome je stvar, jer poslije kad na to gledaš, nije to to. Recimo ovo sinoć (pjevanje i ples s mentorima), to je bila jedna anegdota. Ali kome ćeš ti to pričati za 12 godina? Bilo je anegdota kad bi Joža sjedio i okretao janje od stiropora na ražnju i tako cijeli dan i to je bilo genijalno. I sad je to teško prepričati. Na temu cirkus Boris Roce,koji je inače imao bradu i kosu, se ošišao na ćelavo. Jer je bio cirkus. Anegdota je svake godine sve više i više. Novigradsko proljeće je jedna velika anegdota.

Kristina Kovačević

Marinko Marinkić, voditelj videodokumentarne, također je odgovorio na par pitanja:

Kada ste počeli dolaziti na Novigradsko?

Na Novigradskom sam prvi puta bio, mislim, u šestom razredu osnovne škole kao polaznik i od tad dolazim.

Možete usporediti prije i sada? Što se po Vašem mišljenju poboljšalo, a što pogoršalo?

Mislim to što sam ostario i više ne dolazim kao polaznik, nego kao voditelj. Mislim da je neka razina kreativnosti i ta atmosfera ostala dosta slična.

Koja Vam je, od svih tema, bila najdraža?

Pa, ne znam, kako smo mi videoradionica, ova tema nam je možda, ove godine, najbliža – svjetlost.

Pamtite li možda neku anegdotu ili više njih?

Anegdota ima hrpa. Imamo jednu od jučer gdje je naš polaznik išao fotografirati voditelja radionica za potrebe nove špice. I sad je on sav zabrinut došao i rekao mi je: Čuj, sve sam radionice obišao, sve sam fotografirao, ali ove ovdje, nje nema! A nema zato što je to muško i voditelj radionice.

Marinko Marinkić na Novigradskom

Matko Basara je voditelj glazbene produkcije, a on nam je u intervjuu ovako odgovarao:

Kada ste počeli dolaziti na Novigradsko?

Počeo sam  dolaziti kao učenik pred 10 godina, a kao mentor prošle godine.

Možete usporediti tada i sada? Što se poboljšalo, a što pogoršalo?

Pa, dobro, kao učenik ne mogu baš točno procijeniti što se poboljšalo, mislim, bilo mi je super. Ja sam taj koji se promijenio, a u principu  ovdje je cijela atmosfera ostala ista, genijalno.

Koja Vam je bila tema najdraža?

Najdraža tema? Životinjsko carstvo.

(Kristina: Cirkus.)

Pamtite li možda neku anegdotu?

Ajoj, ne bih o anegdotama. Već sam rekao, prošle godine, da smo skočili u bazen i da su nas skoro izbacili na mojoj prvoj godini, jer smo mislili da se to smije, ali nije se to smjelo.

Matko Basara – koncert u crkvi

Voditeljica pjevanja, Doris Kovačić, dala je sljedeće odgovore:

Kada ste počeli dolaziti na Novigradsko proljeće?

Na Novigradskom proljeću sam bila prvi put kad je i bilo prvo Novigradsko proljeće – 1990. godine, prije 30 godina.

Možete li usporediti kako Vam je bilo kada ste prvo počeli dolaziti i sada, zadnjih par puta? Što se promijenilo, što se poboljšalo, što se pogoršalo?

Promijenilo se to da je prije bilo puno manje djece nego što je sada. Nije toliko bilo razvikano to Novigradsko proljeće. Dolazila su djeca uglavnom iz Rijeke i okolice, Istre. Sada se to već puno više proširilo na cijelu Hrvatsku, to je, recimo, velika razlika. Bilo je manje radionica, konkretno, glazbena radionica je bila samo jedna. Nije bilo kao sad da ih imamo čak četiri, što je super jer su, zapravo, sve četiri vrlo korisne i potrebne, ali tad je bila samo jedna i mi smo sve radili, i pjevali, i skladali, i svirali, i što god je trebalo. Ono što se promijenilo je završna priredba prije bila, nekako, svi smo radili na jednoj završnoj priredbi, nije bilo kao sada, što se radi u zadnjih nekoliko godina, da se svaka radionica predstavlja za sebe, nego smo svi radili jednu, zajedničku, cjelovitu, završnu priredbu, ali to je, kažem, tada bilo moguće jer je bilo puno manje djece i puno manje radionica,  a sada imamo samo tri scenske, što je vrlo teško uklopiti s puno polaznika. To je sve iz nekih razumljivih razloga, a to su po meni neke najočitije razlike.

Sviđa li Vam se to što ste prije svi planirali jednu završnu priredbu, ili Vam se više sviđa ovaj načina?

Više mi se sviđa način kada se planirala jedna priredba, ali, kažem, sada je to iz nekih drugih razloga, vrlo teško izvedivo. Ima jako puno i scenskih radionica, i glazbenih, tako da je teško to sve objediniti, ali ako bi se ikako moglo, evo, meni bi to bilo super.

Od svih tema, koja Vam je bila najdraža? Možda neka na koju ste mogli puno raditi?

Joj, to je 30 tema, to je zbilja puno, ne mogu se sad sjetiti, bilo je fantastičnih tema, ne znam, meni su drage te teme koje su se ticale djeteta, ili, recimo, more, slatkom loncu poklopac, to je bila jako simpatična tema. Evo, ne mogu, zbilja, sada izdvojiti neku temu, Joža uvijek te teme smisli tako kreativno i tako zgodno da, zapravo, svaka tema pruža bezbrojne mogućnosti rada.

Pamtite li možda neku anegdotu?

Sjećam se nekih stvari, to možda nisu toliko anegdote, koliko su neki događaji. Evo, sjećam se kad smo igrali inebandi, to je bila jedna igra, to je hokej na parketu. Mi smo to igrali tu, u dvorani u školi, mentori i učenici, svi zajedno. Žuža je bila na golu, ona je branila, ona je bila golman, i onda je u jednom trenutku, kad god bi joj se netko približio s lopticom da joj zabije gol, ona bi uzela gol i otrčala bi s njim i pobjegla bi. To je meni bilo tako simpatično i to mi se urezalo u sjećanje, mislim, bilo je toga zbilja jako, jako puno, ali to je, ovako, možda jedna od simpatičnijih anegdota.

Doris Kovačić na temu cirkus

Zadnji voditelj kojega smo intervjuirali, bio je voditelj scenske glazbe, Damjan Vasiljević. Slijede njegovi odgovori.

Kada ste počeli dolaziti na Novigradsko proljeće?

90. godine, kada sam imao 11 godina.

Jeste li primijetili da se nešto baš promijenilo?

Realno se jako puno toga promijenilo. Ništa nije isto kao što je bilo devedesetih, dvijetisućitih, sad su već 2010-te, već 3. desetljeće dolazim ovdje. Puno se promijenilo, međutim ostala je ona nit stvaralaštva i ona djetinja radost, znatiželja, to je ostalo isto. Djeca uvijek plaču na odlasku, definitivno se to nije promijenilo. Ostalo se puno promijenilo.

Pamtite li možda neku temu na koju Vam je možda bilo najlakše raditi?

Nije bila neka najlakša, svaka je tema meni uvijek bila interesantna, posebno pamtim istarske legende i obitelj-cvit-dite.

Imate li možda neku anegdotu koju bite htjeli prepričati?

Joj, ima toliko puno anegdota, ali sad mi baš nijedna ne pada na pamet, sad kad sam baš fokusiran na posao. Pa, kad smo bacili nekakve voditelje u bazen. Oni nisu znali, mi smo ih pokupili, bacili u bazen. Negdje 95.

 

Zahvaljujemo svim voditeljima na odgovorima!

 

 

Eleonora Šafar

You may also like...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *