Svjetlost riječi

Popričali smo s voditeljicom radionice Izrada slikovnice  – Sonjom Ivić. Ispričala nam je svoja dosadašnja iskustva, očekivanja i dojmove. Rekla nam je da je svake godine tema drugačija, široka, a ove godine zaista odgovara ovoj 30. godišnjici jer sudionici priču nisu završili, već tek počinju. Svjetlost ste vi– izjavila je Sonja, misleći na nas, djecu. Smatra da su je djeca prekrasno predstavila i da je divno što su zapravo u jednom danu vidjeli što je bitno, a to je uzajamno poštivanje, podrška i snažna emocija u smislu podrške. Oni ju uvijek iznenade. Osobno, nema očekivanja, jer je nekoć, kad bi ih imala, uvijek to odletjelo puno dalje. Dakle, kad god bi postavila neku misao dokle bi oni mogli doći, oni odlete sasvim negdje drugdje, ali lete cijelo vrijeme. To je predivno. Nema najdražu likovnu tehniku, ni književnu vrstu, ali ima najdraže riječi. Riječi su nešto što jako voli, a svijet zahvaljujući riječima doživljavamo slikama i u bojama. Obožava boje. Kad piše, onda zamisli publiku koju ima ispred sebe i misli da će u tom trenu napisati priču i onda to budu stihovi. Svijet riječi za nju je divan. Što se tehnike tiče, krene tehnikom akrila koji su divni, a zapravo je svijet boja važan. Najdraže su joj riječi ljubav i poštovanje.

To su i dvije najjače. Slikovnice su svake godine drukčije. Djeca su djeca, ovisi o tome kakva je tema. Djeca stvaraju koliko im slobode daš. Što ih prije oslobodiš, prije će stvarati. Sonja ne može reći da su nekada prije slikovnice bile bolje, ali ove današnje su drugačije, i svaka je posebna na neki svoj način. Samo se radi o tome jesu li se saživjeli s temom i koliko se osjećaju nesputanima, a onda stvaraju. Ovdje se ne radi formalna slikovnica od 32 stranice, dakle klasična, onako kako to rade odrasli – onakve kakvih je i Sonja par napisala. Djeca znaju da mogu slobodno stvarati. Znaju da imaju mnoštvo boja i materijala i kad im da tu slobodu stvarati slikovnicu, pričati priču u slikama na svoj način, onda krenu. I uvijek iznenade. Svaki trenutak radionice je poseban. Iako uvijek postoji trema pred sastanak s djecom, Sonja razmišlja o tome hoće li djeca razumjeti što želi, hoće li shvatiti da želi slobodu i da ovdje krenu stvarati i onda krene priča. Kad vidi način na koji pristupaju i kad vidi koliko su otvoreni i pristupaju zadatku na neki ozbiljan i profesionalni način,  zna da se uvijek radi tako dobro, jer da ne rade u slobodi i da nisu zadovoljni, ne bi došli ovdje. Sonji je cijeli svijet slika. Kad god netko nešto priča, ona to vidi. Slikovnica jest ovdje prvenstveno zbog škole i da spaja medije, onda joj se činilo da je slikovnica upravo ono što treba. Od načina na koji ćeš predstaviti djetetu priču do načina na koji ćeš analizirati priču, od slikarskih tehnika do dramskog izraza, smatra da slikovnica može jako puno dati, a onda hospitanti mogu to prenijeti u škole i djeca mogu prenijeti prijateljima u svojim školama. Shvatila je što se sve može učiniti i postići za tjedan dana, shvatila je se priča može pričati na kojekakve načine.

 Marija Račić i Nina Brčić

foto: Dijana Požgaj