Čarolije u Fotografskoj radionici

Sve zbog jedne Zdenke –  Tko bi cijeli život samo volio snimati male zelene žabe sa žutim tufnama?

 

U maloj učionici opasanoj staklom, pred očima svega radoznalog svijeta, radi grupica od nešto manje od 20 ljudi. Njihovi su radovi sastavni dio ove same stranice, čak i ovog članka. Upadaju u radionice i hodaju uokolo u potrazi za motivima svojih fotografija i novim načinima ovjekovječenja i ovog ne-baš-tako-jubilarnog 29. Novigradskog proljeća na papiru i u pikselima. Govorimo, naravno, o Fotografskoj radionici.

 

Ljetna nadahnuća 

Polaznik Vijeko Lončarić kratko i slatko nam je odgovorio na pitanja.

Kako je izgledao tvoj prvi susret s fotografijom?

U ljetnom kampu na Zlarinu na koji me mama upisala.

Što misliš o ovogodišnjoj temi?

Mislim da je dobra i da se iz nje može jako puno izvući.

Koje ti je omiljeno godišnje doba? Inspirira li te ono i ako da, na koji način?

Nemam određeno godišnje doba koje mi se više sviđa, ali ako moram birati, to je ljeto, zbog ljetnih praznika. Inspirira me  jer sam onda većinu vremena na moru, a volim slikati more i oblake.

Navedi barem jednu stvar koju ne voliš kod fotografiranja ili fotografije.

Ne volim kad mi ljudi upadaju u kadar dok fotografiram.

Kad bi cijeli život morao fotografirati jedan motiv, koji bi to bio i zašto?

To bi bilo cvijeće zato što nikad nije isto i mogu ga fotografirati iz raznih kutova.

 

Polaznik Vedran Kovačević uspio nam je odgovoriti još kraće.

Kako je izgledao tvoj prvi susret s fotografijom?

Prije 7 godina na školskoj fotoradionici dobio sam zadatak da slikam „to i to, tad i tad“.

Što misliš o ovogodišnjoj temi?

Mislim da je bolja nego prošle godine, ali ne može svaka radionica prikazati bilo koje godišnje doba pa je nekima malo teže.

Koje ti je omiljeno godišnje doba? Inspirira li te ono i ako da na koji način?

Omiljeno mi je ljeto, ali me baš i ne inspirira.

Navedi barem jednu stvar koju ne voliš kod fotografiranja ili fotografije.

Ne volim kad mi ljudi upadnu u kadar pa moram sve ponavljati, a slika je ispala baš dobro.

Kad bi cijeli život morao fotografirati jedan motiv, koji bi to bio i zašto?

Najvjerojatnije bih slikao zalaske sunca jer s njima mogu napraviti najviše različitih fotografija.

 

Doduše, sigurni smo da je za šturost ovih odgovora zaslužna samo i jedino želja da se polaznici vrate onomu zbog čega i jesu u Novigradu – fotografiji, a ne odgovaranju na neka pitanja dosadnih novinara.

 

Fotografija na satu hrvatskoga u svim godišnjim dobima 

Hospitantica Tamara Perković bila je pričljivija i otkrila nam kako svoju ljubav prema fotografiji uspije uklopiti u nastavu hrvatskog jezika u svojoj školi.

Kako je izgledao Vaš prvi susret s fotografijom?

Budući da predajem hrvatski jezik, često u sklopu medijske kulture imam priliku djeci pružiti mogućnost da se izraze fotografijom. To je zapravo bio moj prvi susret s fotografijom.

Što mislite o ovogodišnjoj temi?

Mislim da je tema prilično široka i da se može obraditi na različite načine, odnosno pristupiti i povezati s različitim motivima i događajima.

Koje Vam je omiljeno godišnje doba? Inspirira li Vas ono i ako da, na koji način?

Omiljeno mi je proljeće zbog toga što se sve tada budi. Inspirirama me jer se tada sve obnavlja. Postoji neki novi početak, ljudi su veseliji, ima više sunca te je atmosfera uglavnom pozitivnija.

Navedite barem jednu stvar koju ne volite kod fotografiranja ili fotografije.

Ne volim baš mrtvu prirodu.

Kad biste cijeli život morali fotografirati jedan motiv, koji bi to bio i zašto?

To bi bilo ljudsko lice jer ima neiscrpan izvor raznih emocija.

Možete li i kako svoj interes prema fotografiji izraziti u nastavu?

Mogu, u medijskoj kulturi, na hrvatskome jeziku ili na povijesti jer je fotografija dobar povijesni izvor.

Bavite li se fotografijom i u slododno vrijeme? Što najviše fotografirate?

Najviše fotografiram kad nekamo putujem. Volim fotografirati gradove i detalje u tim gradovima.

 

 

Čarolija koju je pokrenula jedna Zdenka

Voditelj Borislav Božić,  očekivano, nije podbacio tijekom ovoga razgovora. Ispričao nam je svoju priču s fotografijom od početaka u školskim danima pa sve do sadašnjih projekata.

Kada je bio i kako je izgledao Vaš prvi susret s fotografijom?

Sada ću vam ispričati jednu lijepu priču. Bio sam osmi razred i bio sam strašno zaljubljen u jednu Zdenku.  Mislim da je ta Zdenka bila ne samo najljepša u razredu, nego i najljepša djevojčica u cijeloj školi. Ali ja nisam imao hrabrosti reći Zdenki da sam zaljubljen u nju, nego sam joj napisao ljubavnu pjesmu. No, nisam imao hrabrosti ni poslati joj tu pjesmu, već sam tu ljubavnu pjesmu koju sam napisao Zdenki poslao na jedan radio koji je imao natječaj za mlade pjesnike i čekao nedjelju da vidim hoće li objaviti moje ime, vrijedi li uopće ta pjesma išta. I evo, došlo je 15 do 11, emisija je počinjala u 15 do 11 i završavala u 11 i 15, i spikerski školovani glas, jedan duboki muški bariton, rekao je: „Dobar dan, dragi slušatelji, danas smo, ove nedjelje, dobili najuspješniju pjesmu Borislava Božića…“ Kad su rekli moje ime, skočio sam do stropa od sreće i radosti. Nekoliko dana poslije toga, dakle, dobio sam nagradu jer sam napisao najljepšu pjesmu, došao je u školu mali paket. Otvorio sam paket – unutra je bila mala plastična „škatulja“, fotografski aparat. To je bilo čudo. Gledao sam, gledao sam, ništa nisam razumio. Onda sam s tom plastičnom „škatuljom“, s tim fotografskim aparatom, otišao do mjesnog fotografa, on mi je stavio filulu, dakle analogna tehnika, nije bilo digitalno. Ja sam škljocao, fotografirao, a da nisam ništa razumio što to radim. I na kraju sam to odnio tom istom mjesnom fotografu da razvije film. Kad je razvio film, napravio fotografije, ja sam bio ponosan i sretan, onako sav dostojanstven, nosio sam te fotografije sa sobom i svima pokazivao kako sam ja napravio svoje prve fotografije. Dakle, to je bilo davne, 1971. godine i od tada počinje čarolija fotografije. Završio sam likovnu umjetnost, dakle bavim se grafikom, slikam, puno crtam, ali fotografija je dio mog svakodnevnog života. Puno se bavim fotografijom, propitujem medij, pa u tom smislu rijetko snimam „pravim“ fotoaparatom. Sam sebi pravim fotoaparate, to jest cameru obscuru, i   snimam koristeći se njima. Imam u svom ateljeu više od 80 tih različitih kutija za  fotografiranje.

Sada ste spomenuli tehniku. Kojom biste se tehnikom fotografiranja koristili kada biste se do kraja života morali koristiti samo tom jednom? Zašto?

Camerom obscurom jer je to moja vlastita tehnika. Dakle, nije ju netko drugi napravio, i ja se volim „igrati“ i eksperimentirati, ne volim u tehničkom smislu gotove stvari. Te moje kutije skoro ne liče ni na što, ali sjajno fotografiraju. Ja to nešto malo proračunam, nešto malo iskustva, to složim i onda dobijem lijepe fotografije, a mislim da su dobre i lijepe jer ih ja tako osjećam i to želim.

Kad biste mogli fotografirati samo jedan motiv do kraja života, koji bi to bio i zašto?

To je stvarno teško pitanje. Teško da bih se nečega mogao odreći. Ne mogu odgovoriti na to, ali sam fasciniran prirodom. Kad kažem prirodom, ne mislim samo na pejzaž, krajolik, mislim na prirodu uopće, na kozmos, na svemir, na planete, na sebe kao prirodu, na tebe kao prirodu. Dakle, fasciniran sam životm, suodnosom svega što je na ovome planetu, a  čini život. Tako da je vrlo teško sad odrediti – cijeli bih život samo volio snimati male zelene žabe sa žutim tufnama. To je vrlo usko određenje, sputavalo bi me to.

Imate li san štogod fotografirati, a niste još uspjeli?

Nemam, jer ako imam san, imam želju  fotografirati, to i napravim. Puno promatram sebe, ne da sam ego-triper, da sam previše narcisoidan, već da kroz sebe kao sinonim svakog drugog čovjeka pokušavam promatrati život oko sebe. Pa umjesto da tebe bacam u plamen, u žrnj, bacam sebe, a kroz sebe pričam o tebi, a kad kažem o tebi mislim i na bilo kojeg drugog živog stvora. Dakle u tom smislu, ono što želim to i napravim. Napravio sam mnogo projekata: projekt Metroseksualca, projekt Mramorna kocka divlje trave, to su sve eksperimenti, nešto što propitkuje svijet čovjeka. Čovjeka uvijek nekako kontekstualiziram u trenutnom stanju društva.

Sad ste spomenuli projekte. Biste li koji od njih voljeli izdvojiti?

Pa svi su mi dragi, teško je nešto izdvojiti, ono o čemu razmišljaš, ono o čemu si strastven, to je bitno. I kad to ostvariš, onda to živi, onda si to zaokružio i u tebi se već vrti nešto drugo. Imam nekoliko projekata koji se nikada ne završe, to je npr. projekt Ja i Grad. Nazvao sam ga tako i sve napisao velikim slovima da im dam značaj. Ja, nisam samo ja kao Borislav Božić, nego je to svaki čovjek. Dakle, propitkujem odnos grada, kao živog organizma grada i čovjeka kao jednog malog bića u suodnosu s gradom. To je jedan projekt ili proces koji traje, nije završen. Tu se uvijek nešto radi.

Budući da znamo da jako puno radite s mladima i svi Vas vjerojatno pitaju koje su najbolje strane toga, mi ćemo pitati koje Vam strane nisu drage. Dakle, što Vam kod mladih nije drago?

Teško da mogu reći da mi nešto nije drago kod mladih. Ali, ima nešto čega se kao čovjek bojim. Ne mislim za mlade s kojima se ja družim, ne za svoju radionicu, već općenito za civilizaciju. Mislim da nije dobro, i da dolazi, tj. da trenutno jest civilizacijska kriza što se tiče odnosa čovjeka, pogotovo mladih ljudi prema životu. Ovaj korporativni kapital koji je upregnuo medije u svoju službu, nudi se ljudima. Iluzija života kroz medije, ne nudi se stvarni život. A ako pokušaš izaći iz te matrice, iluzije koju ti mediji serviraju, doživljavaju se šokovi i frustracije. I ono što nisam siguran da je dobro, da su ljudi, a pogotovo mladi previše na platformi digitalnog i virtualnog, a nisu u komunikaciji sa stvarnošću. Svi smo na nekim fejsovima,na tabletima. Ima niz primjera, sociolozi se bave time. Dvoje mladih ljudi izlazi na večernje druženje i svatko sjedi za stolom na svojoj stolici, ali i jedno su  i drugo na fejsu. Ja to neko virtualno druženje ne mogu razumjeti. Dakle, ja podrazumijevam druženje, kad imamo živu riječ i sve te vrste klasične komunikacije. A mediji od toga dobivaju profit, oni stvaraju zamke i iluzije ljudima da uvećaju svoj profit. Mislim da se ova civilizacija toga treba pripaziti. Eto, to je bilo moje malo skromno mišljenje. Danas je također problem u obrazovnom sustavu. Ja radim u jednoj srednjoj školi gdje imam krasnu omladinu.  Strašno samžalostan kad u medijima čitam da su neki visokopozicionirani političari prepisali svoj diplomski rad i da lažu i varaju. Ja djeci u školi u kojoj radim nemam obraza reći da je nemoralno prepisivati. Takvi političari ne šalju dobru poruku vama mladima. Znanje moraš prikupljati i akumulirati u sebe, u svoj duhovni i svaki drugi status da bi bio bolji čovjek i koristan sebi i svom društvu. Dakle, taj obrazovni sustav nije dobar u političkom okviru. Ovo je vrlo teška priča i nije baš prigodna za Novigradsko proljeće, gdje se događaju prekrasne stvari, gdje su svi jako dobri napregnuti i uvijek kola pozitivna energija što ja najviše vidim kroz svoju fotografsku radionicu kojom sam oduševljen. Jednostavno mi je prekrasno koliko sam okružen ovom pozitivnom energijom ovih mladića i djevojaka. I to je nešto najljepše što se čovjeku može dogoditi kad uspostavi neku dobru komunikaciju.

 

Novigradski fotografi na djelu.
Foto: Borislav Božić

Zaključak? Fotografija je raznolik medij koji daje iznimno mnogo kreativne slobode osobi iza objektiva. Motivi i motivacija svakom su drugačiji, a to (na sreću) rezultira u obilju fotografija, svake jedinstvene i čarobne na svoj način.  Neovisno o tome koje je godišnje doba oko nas… ili u nama. I, dakako, poželite li se i vi dohvatiti fotoaparata, nemojte snimati samo zelene žabe sa žutim tufnama. Osjećajte fotografiju, kako kaže voditelj novigradske Fotografske radionice. Možda tada svojom fotografijom osvojite i kakvu Zdenku ili Zdenka.

 

 

Lucija Šalković i Lorena Filko

 

You may also like...