Kako je hospitantica Novina na internetu uspjela preživjeti prometni pakao od Novigrada do Zagreba
Subota je 8. travnja. Za mene je Novigradsko proljeće 2017. završeno. U 6 i 30 već sam na autobusnoj stanici i čekam Črnjatoursov autobus s, nadam se, zatamnjenim staklima kao ozebla sunce. Prohladno je, vjetrić je lažno diskretan, zapravo neugodno na mahove zapuše. Vadim iz ruksaka svoju omiljenu sivu pelerinu i omotavam se… 6 i 36, 6 i 42, 6 i 51, 6 i 55… Nevjerojatno kako minute sporo prolaze. Nasmiješim se podsjetivši se da su mi doista organizatori ostavili lunch-paket. Hvala im. Nije mnogo, ali za normalno putovanje dostatno. Čovjeka veseli.
Črnjatours veličanstveni kasni dvije minute
Evo ga, 6 i 57, dvije minute kasni, ali tu je. Izvrsno, ima zatamnjena stakla. Plav, s velikom promidžbenom porukom vlastite prijevozničke ponude. U autobusu isti vozač koji me dovezao u Novigrad. Tada sam mislila da je Cittanova na kraju svijeta – iz Zagreba sam krenula u 4 i 55 da bih u Novigrad stigla oko 11 i 30. Ma nije još toliko do tih sati, koliko do činjenice da iz Zagreba nema izravne linije za Novigrad. I moraš prvo u Sloveniju, pa u Italiju, pa opet u Sloveniju da bi se iz hrvatske točke A dovezao do hrvatske točke B. Eto, ni kriva ni dužna posjetila susjedne države kako bih stigla do novigradske bajke. A doista je bilo preiznimno iskustvo. Djeca, voditelji, hospitanti, stručni tim, osoblje hotela Laguna – i njihova interakcija. Baš prava bajka. Radoholičarska i prekrasna. I ostavili smo trag.
Hej, Sanja, odlutala si. Vrijeme je za povratak u realnost. Tko bi rekao da za taj povratak treba toliko vremena. Mislim, da, treba, ali TOLIKO vremena!?
Kad Traveliopa zaspi
Ne znate o čemu govorim? Ne budite nestrpljivi, pričekajte malo. Ja sam, budite uvjereni, morala čekati više. Dakle, putujem od Novigrada do Zagreba. U pehar skupljam svoje kosti, a ne, nije to ta pjesma, u duši sabirem proljećarske dojmove, opet razmišljam o tome kako su mi na prijenosu koncerta u crkvi stavili pogrešno prezime u najavu (Milolaža – opet ista stvar kao i na Kninfestu 2010. uz pjesmu Munjena zbunjena mog školskog zbora, nikako da ljudi shvate da su dva lo – lolo), u glavi mi bruje sve neke čudne misli – valjda sam telepatski povezana s muzom putovanja – Traveliopom. Gle, utihla je. OK, vjerojatno je zaspala. I ja ću malo ubiti oko, rano sam ustala jutros.
Kad se Traveliopa zaigra – Črnjatours veličanstveni čeka, i čeka…
Otvaram oči. Prošli smo Umag. Zatvaram oči. Otvaram oči. Granica sa Slovenijom. Dobro je, brzo je prošlo. Nema ni puno putnika i sve je u redu. Pojedem sendvič. Zatim uzimam žvakaću. Ne, neću sada, zaspim li, moglo bi biti nezgodacije. Zatvaram oči. Otvaram oči. Prošli smo Trst. Zatvaram oči. Otvaram oči. Pijem Janu, čistokrvnu vodu u plastičnoj ambalaži. Nije pasareta, i nekako mi je draža od tog šećera (reče moja Sophie da ga ima 57 grama u pola litre – bože moj, pa to je prava šećerna bolest!). Drndamo se cestom, ali zapravo sve se kreće. Problem je sa zahodom, vozač juri u potpunosti negirajući fiziološke potrebe svojih putnika. Ne moram vam reći da je onaj u autobusu – u kvaru.
Ovdje se još nije činilo tako strašno…
Foto: S. M.
Opet zatvaram oči. Možda zavaram pritisak na mjehur. Otvaram oči. Zatvaram oči. I tako sve do Obrežja. A onda – majke ti, zar mi to doista stojimo? Sve opisano u prethodnim odlomcima teksta odvilo se u nekom očekivanom roku. A onda – stop. Stojimo. Ma koliko ćemo tako? Zatvaram oči. Zaspim li i onda se probudim, možda će se autobus pokrenuti. A ne, jok, ma da ne bi. Društvo drago, vjerovali ili ne, tri i pol sata! Tri i pol sata stojim sa svojim plavim Črnjat(o)ursovim busom i ni makac. Nepregledna kolona – s lijeve strane osobni automobili i mali kombiji, u sredini lijevo turistički autobusi, u sredini desno redovne autobusne linije (dakle mi), s desne strane kamiončine. Ljudi poizlazili, nervozno puše, sliježu ramenima, psuju, stapaju se s telefonima. Pojavili se i profesionalni novinari i fotografi. Svako toliko netko ustvrdi da mu je to zadnji put da dođe u Hrvatsku. Za to vrijeme slušam životnu priču gladnog vozača koji cijeli dan ništa nije jeo (svašta je čovjek radio u životu, simpatičan lik, ali koga to zapravo briga, hoću kući – kad već moram izići iz novigradskog univerzuma, hoću popiti kavu na svom balkonu punom šarenog cvijeća koji sam posadila u petak prije polaska u Novigrad, to hoću, a ne ovo!). Sjetim se da i meni već pomalo kruli i želucu, razmazio me švedski stol hotela Laguna. Oh, hvala organizatoru na lunch-paketu, nisam ni znala da će mi biti tako dragocjen! Traveliopo, crna Traveliopo, izdala si me! Zaigrala si se! Kad sam putovala u Novigrad, činio mi se na kraju svijeta (Hrvatska – Slovenija – Italija – Slovenija – Hrvatska?!), ali sad vidim da je Zagreb još i dalje! Iako je, realno, tek tridesetak km od nas, gotovo odumrlih Traveliopinih uhićenika…
Putnici, naoružajte se strpljenjem!
Završetka priče ću vas poštedjeti, dovoljno je reći da sam negdje, uza sve proživljeno za Traveliopinim tragom, izgubila i osobnu iskaznicu. I da, uistinu vjerujem da je autobus s organiziranim prijevozom za Zagreb iz hotela Laguna, u kojemu, nažalost, za mene nije bilo mjesta, već davno u Zagrebu iako je krenuo tri sata kasnije. Do povratka kući slušam radijsku obavijest o učincima novog prekograničnog režima: Putnici koji idete preko granice, naoružajte se strpljenjem. Kolone su duge nekoliko kilometara… Krasno. Na svojem balkonu punom šarena cvijeća sjedim i pijem kavu tek oko 17 sati. I mislim otprilike ovo: O, Traveliopo nemilosrdna, bezobraznice jedna, zar nisi mogla osmisliti bolju vezu na relaciji Zagreb – Novigrad – Zagreb?
Sanja Miloloža
