Muzej čuvara muzeja
Petak, 9.12.1999. čuvala sam muzej u noćnoj smjeni. Neki ljudi, svi u crnom dolaze u moj muzej, muzej gdje ja čuvam sve izložbe. Ti ljudi me zgrabe, stave u veliki stakleni akvarij, ali bez vode. Strpaju me u kombi i voze, jako je mračno. Malo me strah u glavi su mi razna pitanja. Najednom počinje se osvljetavati. Otvorili su kombi, a mene izvade ispred zgrade, zapravo muzeja. Stave me u kolica za vučenje i odvedu u muzej. Gledam različite čuvare, svatko u svom kavezu, svatko zatočen. Gledam ih, ispod svakog piše njegovo ime i prezime, datum dolaska u muzej i muzej koji su čuvali. Vozili su me u kolicima kroz muzej, gledam i divim se. Vidim sve te čuvare. Najednom stali smo, naglo, vrlo naglo. Stali smo pred praznim stalkom ispred kojega su napisali moje ime i prezime, današnji datum kada sam došla i ime moga muzeja. Postavljaju me, malo mi je neugodno. Ljudi prolaze kraj mene. Gledaju me, gledaju i druge čuvare. Prolazi radno vrijeme muzeja, ljudi u crnom ponovno dolaze. Kroz mala uska vratašca na kavezu nose nam hranu. Svaki čuvar se veseli, toliko radosti na jednom mjestu. Nikada nisam vidjela ljude koji su tako navaljivali na zdjelu juhe. I ja jedem, usput razmišljam. Kada su svi čuvari pojeli, a ljudi u crnom otišli, čuvari su počinjali s udaranjem po kavezima, pogotovo oni koji su tu godinama, derali su se, željeli su van. Najviše me muči taj jedan kavez u kojem je bila malena čuvarica. Vidjelo se da je usamljena, da želi kući. Želim joj pomoći, ali ne mogu. Prolaze dani, svaki put isto. Probudimo se, ljudi nas gledaju, zatvara se muzej, jedemo i počinje luđaštvo, buka, prolaze dani i dani. Pretvaram se u ostale čuvare. Svaki dan gledam u malu čuvaricu. Ona nakon nekoliko dana počinje stalno plakati. Fali joj dom, kada ju nešto pitam plače. Prolaze dani, ostajemo u svom kavezu, a mala čuvarica počela se utapati u svojim suzama. To me svakoga dana rastužuje. Taj stalno prazan stalak uvijek me podsjeća na nju. Ipak nakon nekoliko dana došla je ispostavilo se da je dok smo spavali došla njena majka, malena čuvarica skoro je umrla, ali ju je majka na nekin čudan majčinski način uspjela izbaviti. Došla je sa svojom majkom i dok nije bilo ljudi u crnom izbavili su nas. Ipak naizgled tužna priča završava sretno.
Dora Jakšić
VOŠTANO SRCE
Priča po istinitom događaju
kada je moja prof. M. G. bila u Londonu.
Londonski muzej Madame Tussaud moj je dom, moj posao, moje sve… Tu živim i radim već 57 godina… Odgovoran sam i čuvam Glavnu dvoranu. Tu su voštane figure (u prirodnoj veličini) velikih državnika, književnika, povjesničara…
Noću slušam njihove razgovore, rasprave, misli. Nehru se brine i razmišlja o porastu gladi u svijetu. Kennedy o stanju u Americi, ali i svom klimavom braku. Neron pati zbog spaljenog Rima.
„Nisam to učinio, nisam!“ slušam već godinama njegove noćne more.
Ponekad navratim u Dvoranu filmskog svijeta. Hitchcock stoji lijevo od ulaza i gleda me svojim buljavim ptičjim očima. Požurim desno. Stojim očaran ispred žene u lepršavoj bijeloj haljini. Smiješi se žarkocrvenim usnama. Zove se Marilyn Monroe.
„Do ponoći moram na svoje mjesto, na ulaz u glavu dvoranu!“
I tako prolaze dani i godine…
U ljeto 1978. godine uobičajen turistički dan. Najviše je Amerikanaca i Japanaca. Ispred mene stoji mlada djevojka. Smiješi se, pokušava nešto reći na vrlo lošem engleskom. Panično traži kartu.
Pruža mi kartu za prvu dvoranu. Čudim se.
„Što će tako zbunjena i djetinje ljupka djevojka u ‘državno-političkom’ svijetu?!“ Takve djevojke jedino odlaze u Filmsku dvoranu.
Mirno ju gledam. Japanac nas fotografira. Ameri se smiju.
Ona pospremi kartu u smiješno šarenu torbu. Potapša me po ramenu.
„Oprostite“, kaže na svom lošem engleskom.
Prvi i jedini put u više od pola stoljeća netko me pozdravio i potapšao po ramenu. Nisam odgovorio ništa. Nisam se nasmijao. Samo se jedna voštana kuglica rastopila na mjestu gdje vi putnici i turisti imate srce.
I dalje sam tu. U novoj zelenoj odori. Voštani čuvar broj 126 – London, Muzej Madame Tussaud.
Josip Zavelin Jurčević
U muzeju
Nisam inače ljubitelj muzeja, no ovaj me zainteresirao. Pošla sam tamo tek da vidim kako to izgleda, što je tu zanimljivo. Ulazim i sve mi se čini obično, pomalo dosadno. Slike na zidovima, kipovi, skulpture koje ne mogu shvatiti. Umjetnost me nikada nije previše zanimala. Nisam htjela odmah izići pa sam nastavila šetati. Tko zna, možda mi to promjeni mišljenje o umjetnosti. Možda počnem gledati svijet na potpuno drugačiji način. Hodam, razgledavam, guram se među brdo ljudi. Slušam kako svi raspravljaju o izloženim umjetninama. Svatko ih vidi drugaačije, svi imaju drugačje mišljenje, svi su različiti. Počela sam promatrati ljude. Svatko od njih ima svoju priču, svi su oni unikati, svatko od njih je možda nečija muza. Malo sam odlutala u mislila i nisam shvatila da već nekoliko minuta stojim ispred slike jedne žene. Bilo je predivno. Naizgled je bila obična djevojka, no bila je nečija inspiracija, taj slikar ju je drugačije gledao. Shvatim tada da je cijeli svijet jedan veliki muzej, a svatko od nas je umjetnina. Izlazim iz muzeja. Još uvijek se nisam zaljubila u umjetnost, no hoću li sada gledati svijet na potpun drugačiji način? Mislim da hoću.
Maura Blažević
Muzej muza
Erato je bila muza lirskog ljubavnog pjesništva. Svakog dana napisala bi nekoliko pjesama te ih dijelila sa cijelim gradom. Svakog dana dok je sunce bilo najviše na nebu pojavila bi se na gradskom trgu dok je mnoštvo bilo okupljeno oko nje i pažljivo slušalo njene pjesme. Bili su tu siromasi, udane žene i muškarci, nesretni ljubavnici te poneka nesretno zaljubljena djevojka. Erato su svi voljeli i uživali u njenim pjesmama. No svi su se zabrinuli kad se Erato jednog dana nije pojavila. Inače nikada nije kasnila. Naime, Erato je dobila ljubavnu pjesmu i bila je toliko prekrasno sročena da je zaboravila na sve. Cijeli dan je provela razmišljajući o toj pjesmi i zaboravila je na ljude s trga koji su voljeli njene pjesme. Svakog dana nadalje dobivala je po jednu pjesmu i svaki dan provela je u muzeju. Njezine prijateljice, muze, već su se jako zabrinule za nju. Više nije izlazila i pisala pjesme. Tepsihora, Kaliopa, Euterpa trudile su se uveseliti grad, ali ljudi nisu bili sretni. Kad je Erato pripovijedala, ljudi su s radošću slušali i bili veseli cijeli dan, a sad je grad nekako tmuran. Jednog dana, u pjesmi koju je dobila pronašao se poziv za susret. Eato je kako je i bilo napisano, u smiraj dana otišla na najvišu goru u blizini zvanu Učarska gora. Tamo u sjeni stoljetnog hrasta, Erato ugleda najljepšeg muškarca kojeg je ikad vidjela. Priđe bliže i upita ga:” Jesi li mi ti slao sve one pjesme?”. “Jesam” odgovorio je. Vodili su kratak razgovor i upoznavali se, a kad je već pala tamna noć, Erato se spremila za polazak kući.zatvorila je oči i zapamtila ovu večer kad je osjetila snažnu bol u trbuhu. Vidjela je nož i Melpomenino lice. Njezine zadnje riječi bile su “Zašto?”. Melpomena je pobjegla kući i razmislila o svom djelu. Oduvijek je bila ljubomorna na njezinu popularnost u narodu. Uvijek su voljeli Eratine ljubavne pjesme umjesto njenih tragedija, ali sada kad Erato više nema, i narod je tužan, njene tragedije će se rado slušati.
Đenifer Šepić
