Nora Krstulović je programerka, novinarka i kazališna redateljica. Sudjelovala je na mnogim festivalima kao što su Dubrovačke ljetne igre, Pula Film Festivalu, itd., osnovala portal Teatar.hr i pokrenula umjetnički kolektiv SKROZ.in. Sudjeluje na Novigradskom proljeću već šest godina kao voditeljica radionice Novine na internetu, ali ima i mnoge druge uloge, obavlja sve što je vezano za internet i tehnologiju. Svijetu je poznata kao uvijek nasmijana osoba, a svi je kolege samo hvale.
Bavite se i programerstvom i novinarstvom, što Vam je draže od tog dvoje?
To je kao da pitate mamu koje joj je dijete draže. Da se nisam tijekom školovanja posvetila tehnologiji, moguće da ne bih završila ni u novinarstvu jer mi se čini da ne bih imala strpljenja raditi u drugim redakcijama. Ovako sam napravila vlastitu redakciju upravo zbog tehnologije.
Osnovali ste portal Teatar.hr, kako je to sve započelo?
Počelo je tako što sam se počela zanimati za kazališni svijet, a tada se još nije moglo kupiti toliko stranih časopisa kao danas, inozemne vijesti stizale su s ogromnim zakašnjenjem. Tada sam na internetu tražila što se događa i shvatila kako bi i mojim kazališnim kolegama pasalo kada bi na jednom mjestu nalazili sve potrebne informacije. Prvo je krenulo kao blog-rubrika, a s vremenom su ljudi to sve više čitali, tražili su sve više informacija. Tako se sve to počelo pretvarati iz bloga u veliku redakciju, veliki tim ljudi. Da sam znala u što se upuštam, ne znam bih li se u to upustila.
Portal Vam trenutno ‘živi’ na pretplatama korisnika, jeste li odmah znali da će to tako biti?
Nisam znala, sve je počelo kao jedna rubrika na portalu Monitor.hr pa je pritiskom čitatelja počelo rasti. Nakon par godina odlučila sam prijeći na svoju domenu i skupio se određeni tim. Nakon nekog vremena shvatili smo da ne možemo više računati na prihode iz javnih fondova, sredstva iz Ministarstva kulture i grada Zagreba. Da bismo dobili ta sredstva trebalo je ‘lobirati’, a ja sam se rađe bavila portalom nego lobiranjem. Pogledali smo kako to rade u inozemstvu i shvatili da se polako, ali sigurno, pojavljuje trend plaćanja sadržaja na internetu pa smo to odlučili pokušati primijeniti kod nas. Prvih godinu dana su nam svi govorili da smo ludi, da nitko neće htjeti plaćati, međutim nakon nekoliko godina se ispostavilo da je to najbolji model, na nas ne vrše pritisak ni politika ni oglašivači. Živimo isključivo od naših čitatelja što nas tjera da svaki dan budemo najbolji što možemo. Sve je to bilo dosta teško i hrabro od nas, ali sad je to model koji ne bih promijenila ni pod kojim uvjetima.
Vodite i Skroz.in portal sa svojim kolegom Vedranom Peternelom?
To je naša kazališna kompanija koja producira klasične kazališne predstave, performanse, glazbu. Zadnja predstava koju smo napravili bila je predstava ”Ne, ti ne!” za djecu osnovnoškolske dobi. Nastala je po narudžbi kazališta Mala scena, premijera je bila u veljači ove godine, a prije nekoliko dana je uvrštena u top deset predstava u Hrvatskoj.
Sudjelovali ste i u mnogim manifestacijama, koja Vam je najviše ostala u sjećanju?
Nekako me se najviše dojmio rad na Dubrovačkim ljetnim igrama na kojima sam radila četiri godine kao urednica za odnose s javnošću. Čim sam tamo došla, pokušala sam provesti informatizaciju cijele ustanove i naišla sam na odobravanje šefova, tako da su Dubrovačke ljetne igre bile prva manifestacija na kojoj su se karte mogle kupiti online, preko SMS-ova. Imali smo veliki portal, počeli izdavati multimedijalne CD-ove te sam u te četiri godine koje sam bila tamo vidjela ogroman napredak u pametnoj primjeni tehnologije i nekako sam s tim najzadovoljnija jer je to mjera i za druge ustanove u Hrvatskoj. Dubrovačke ljetne igre su jedna ogromna mašinerija, ima oko 2000 izvođača, a kamoli publike. Ružno je reći kako mi u sjećanju nisu ostale izvedbe nego tehnologija, ali tako je.
To znači da Vi zapravo postavljate ciljeve u Hrvatskoj u svijetu interneta?
Pokušavam, meni je primjena tehnologije potpuno promijenila život i ne znam bih li se sada bavila kazalištem na način na koji se bavim da nisam preko interneta mogla saznati za predstave koje se rade u svijetu u doba kada nisam imala novaca za putovanja do Londona i sl., a čini mi se da dostupnost informacija i u kulturi i u svemu drugome pridonosi povećanju kvalitete. Pokušavam i u području interneta i novinarstva napraviti sve što je u mojoj moći da tehnologija promijeni i drugima život na način na koji je promijenila i meni. Mnogi ne znaju iskoristiti njezine prednosti pa tu ima mnogo mjesta za napredak.
Trenutno ste u medijima najpoznatiji po razotkrivanju ministrice kulture, kakav je Vaš stav prema objavljivanju dokumenata tog tipa?
Mediji i novinarstvo općenito bi u najboljem slučaju trebali biti savjest društva. Trebali bismo kontrolirati moćne političare i korporacije na način da kontinuirano provjeravamo podatke o njihovom radu, da ih na neki način drže pod povećalom. Nažalost ima medija koji ne da ne obavljaju tu funkciju nego rade upravo suprotno, a naravno ima i centara moći koji ne žele biti pod kontrolom. Osobno se uvijek kada nešto radim, vodim javnim interesom i mislim da u njemu nije da se neka glumica udala i ne vidim zašto bi to za javnost bilo važno. Ako ipak dođem do nekog dokumenta koji dokazuje da neka institucija ne radi svoj posao, da je korumpirana ili nešto slično, mislim da je u javnom interesu da se natjera političare na neku višu razinu odgovornosti i ponašanja. U krajnjoj liniji se sve svodi na to da nije u javnom interesu sve što javnost interesira, ali javni interes bi trebao biti iznad svega.
Već ste dugi niz godina u Školi stvaralaštva, kako ste došli ovdje?
Došla sam potpuno slučajno, Maja Zrnčić, tajnica Novigradskog proljeća me primijetila kada sam predavala u Zagrebu o WordPressu. Odmah mi je predložila da dođem ovdje držati radionicu Novine na internetu i ja sam odmah pristala ne znajući u što se upuštam. To mi je bio veliki izazov jer jako volim prenositi znanje. Sad sam tu već šestu godinu, ali i dalje mi je svaki put uzbuđenje doći ovamo. Tih tjedan dana koliko sam u Novigradu zaboravim na sve probleme, osvaja me entuzijazam djece koja ovdje dolaze, ova atmosfera ovdje je toliko zarazno pozitivna da napunim baterije za ostatak godine. Novigradsko proljeće mi svake godine iznova dokazuje kako je neki bolji svijet moguć.
Što Vam se najviše sviđa na Novigradskom proljeću?
Najviše mi se sviđa to što su djeca i hospitanti stavljeni u poziciju koja bi trebala biti prirodna u procesu učenja, a to je da uče jedni od drugih. Učim od polaznika, a i oni uče od mene, ne trčimo za ocjenom, nema neke stroge radne discipline, a ipak postižemo puno više nego u nekim klasičnim, školskim uvjetima. Taj dio mi se jako sviđa jer mislim da bi škole trebale tako izgledati u budućnosti uz dodatak širokopojasnog interneta s kojim ove godine nemamo sreće (smijeh). Najljepše je to što u društvu koje više ne konzumira rad, mi ipak sve uspijemo bazirati na radu.
Kako je na Vas utjecao nestanak interneta i stalne smetnje na njemu koje su se pojavljivale tijekom ovih tjedan dana na Novigradskom proljeću?
Po prirodi sam jako nestrpljiva osoba i tim me nestanak interneta više frustrirao jer pokušavamo digitalizirati cijeli proces upisa, prijava, dokumentacije i svega ostaloga. Činjenica da nema interneta nam veže ruke na nekoliko fronti. Ta tehnička poteškoća je ipak neka viša sila i na to nisu mogle utjecati ni OŠ Rivarela ni Škola stvaralaštva, ali je frustracija. Dobra stvar je što su polaznici moje radionice Novine na internetu obavili dio posla ‘offline’ pa kada je došao Internet, stranica kao da je eksplodirala. Mislim da portal koji smo ove godine napravili odlično izgleda, a ovo sve s internetom je poruka višim institucijama da bi se trebalo puno više investirati u Novigradsko proljeće i omogućiti mu tehničke uvjete za rad. Mogli bismo mi i klesati u kamene pločice, ali je ipak u doba interneta logično da imamo internet.
Za kraj, kakva je Nora Krstulović privatno?
Ja mislim jako naporna (smijeh), zahtjevna, zauzeta, znatiželjna, kronično neispavana. Morali biste mog sina pitati za detaljniji opis, no pokušavam zadržati tu dječju znatiželju koju sam imala dok sam bila vaših godina jer mislim da ako to ne izgubiš, imaš ono najbolje od sebe. Također sam i pozitivna jer mislim da, ako si razumna osoba, nemaš izbora. Možeš plakati i cendrati, ali pokvariš kvalitetu života i sebi i drugima pa sam odlučila stvari gledati s pozitivne strane. Shvatila sam da to ne pomaže samo meni nego i drugima oko mene da to kratko razdoblje koliko smo na ovoj planeti koristimo najbolje što možemo. Od plakanja za prolivenim mlijekom nema koristi, a i s osmjehom sve lakše ide.
Sara Borzić