Na otvaranju Novigradskog proljeća ove se godine moglo čuti: „Otvoreno je 33. Novigradsko proljeće i 47. Škola stvaralaštva.” Nešto tu nije u redu s brojkama. Kako to da nije i 33. godina Škole stvaralaštva? Razgovarajući s Borisom Rocem, voditeljem Keramičarske radionice, Sonjom Ivić, voditeljicom Izrade slikovnice te Davorkom Parmač, ravnateljicom Osnovne škole Rivarela, doznali smo više o povijesti Škole stvaralaštva koja se prije održavala na drugom mjestu i nosila je drugačije ime.

Kako je sve krenulo?

Savjetnici sadašnje Agencije, a tadašnjeg Zavoda za odgoj i obrazovanje odlučili su pokrenuti program za darovitu djecu. U Novalji su imali uvjete i privolu ravnatelja škole za ostvarivanje tog programa, pa je tako nastala Škola stvaralaštva. Prvi se put održala u listopadu 1974., pa se zvala Listopad u Novalji, a zadnji se put održala na Pagu 1989. godine zbog nedostatka financijskih i materijalnih sredstava. Nakon toga je premještena u Novigrad i otada se održava u proljeće pod nazivom Novigradsko proljeće.

Pag i Novigrad; Što je drugačije?

U Pagu nije bilo toliko radionica koliko ih je sada u Novigradu. Sve je počelo Literarnom radionicom koju je vodio Tito Bilopavlović, a nakon 10 godina Škola se proširila na sva umjetnička područja – riječ, sliku, zvuk i pokret. Tako su nastale Plesna radionica koju je vodila Slavica Šenk, Mirjana Žužić vodila je Glazbenu, Boris Roce Grafičku… Škola u Novalji bila je samo za učenike Primorsko-goranske županije, a 1990. godine, kad je premještena u Novigrad, uključila je u rad i učenike iz Istarske županije. Godine 1997. s Ministarstvom je dogovoreno kako u Školi stvaralaštva mogu sudjelovati učenici iz svih županija Republike Hrvatske. Učenici su bili smješteni kod obitelji domaćina, kod svake obitelji bilo je jedno ili dvoje djece i nisu plaćala smještaj, a voditelji su bili u hotelima, dok su danas i voditelji i učenici u hotelima. Bilo je manje voditelja i manje djece, lakša je bila i komunikacija među njima. Radionice se od početka održavaju u dvije smjene svaki dan, u jutarnjoj i u popodnevnoj, a stvaralo se pretežito na zadanu temu. Voditelji su oduvijek imali jednak odnos prema djeci, jednaku spontanost i razigranost – taj pregršt ideja nije se događao samo na sastancima nego tijekom cijeloga dan.

Proljeće ljeti

Ravnateljica Davorka Parmač ispričala nam je kako se jedne godine Novigradsko proljeće održalo u kolovozu. „To je bilo 1997. godine, kad se u organizaciju uključilo i Ministarstvo. Bio je kolovoz i bili smo smješteni u Pineti,  jednom odmaralištu uz more. Djeca su se dovozila vlakom i tu smo ručali. To je bio jedini put kada nismo radili u dvije, već samo u jednoj smjeni, s pauzom za ručak. Popodneva su nam bila slobodna i imali smo razne igre uz more.“

Korona nas je povezala

„Možda smo se s vremenom zatvorili u svoje radionice, možda se jedno vrijeme nismo dovoljno povezivali“, izjavila je Sonja Ivić. „Mislim da nam je i pandemija koronavirusa dala vremena da razmislimo o svemu što se događa. Pomogla nam je da shvatimo kakvi smo, učinila je da osjetimo da trebamo jedni druge, pa smo sada povezaniji nego što smo bili prije i radionice više surađuju.“

Plesna na Pagu

Plesnu radionicu na Pagu vodila je Slavica Šenk. Djeca su na zadanu glazbu improvizirala korake. Sve se gledalo na televiziji jer onda nije bilo ni laptopa ni mobitela. Učenici su odrađivali zadatke na svoj način. „Bilo je to vrlo simpatično, slušali su ritam, pričali su neku priču. Tada sam vidjela da se priča može pričati tijelom. Prije kada bi mi netko rekao neka plešem grad, mislila bih da je to nemoguće, ali tada sam shvatila da se može, i zaista smo plesali grad. Kretali smo se, nismo se dodirivali kao što se ljudi u gradu ne dodiruju, prolazili smo jedni pored drugih tupih pogleda, svašta je tu bilo. Djeca su me motivirala da taj pokret uz ples napravimo na drugačiji način. Na radionici sam prvi put vidjela kako ples nije samo ‘jedan, dva, tri, četiri’ nego se njime sve može prikazati, i to bez glazbe; i grad, i zvono, i cvijet… Sve može biti ples i to mi je bilo otkriće. Tamo sam srela prekrasne ljude i družila se s njima“, ispričala je Sonja Ivić.

Ciljevi i svrha Škole stvaralaštva

Škola stvaralaštva postoji zato da djeca ono što vide u radionicama prenesu u svoje škole, a da hospitanti, učitelji koji to gledaju, nauče strategije poučavanja, način na koji će potaknuti djecu i dati im slobodu da što bolje i što više stvaraju. Škola stvaralaštva pokrenuta je zato da bi se novi način rada s djecom prenio u škole, da djeci ne bi u njima bilo dosadno, pogotovo nadarenoj. Htjeli smo im omogućiti da ovdje ne rade i ne razmišljaju ni o čemu drugom osim o onome što vole.

PIŠE: Nika Žagar, FOTO: Hana Mršić