Znamo da 70 % planeta Zemlje čini voda od koje je samo 3 % pitka voda, ali se i tih 3 % polako počelo smanjivati zbog dvaju čimbenika: velike potrebe za vodom i onečišćenja. Ugrozba života kreće od jedne plastične boce nehajno bačene u more.
“Voda (lat. aqua, grč. hídor) potrebna je svakom živom biću” stoji na početku teksta o vodi u knjizi Roka Živkovića Hranom do zdravlja, kako prenosi Narodni zdravstveni list. Istina je da otkad postoji živi svijet na Zemlji, voda se koristila i pomalo zagađivala biljnim, životinjskim i ljudskim otpacima, ali toga je bilo toliko malo i toliko se to dobro razgradilo jer je bilo organski da to za vodu nije bio problem. Danas, međutim, nije tako. Sve je započelo industrijskom revolucijom i razvojem medicine: poboljšao se život čovjeka što je uzrokovalo velik porast nataliteta i brojnost ljudi na Zemlji. Više stanovnika znači i veću potražnju za vodom, ali nažalost i stvaranje više smeća koje je poslije završilo u rijekama, jezerima i morima.
Najveće onečišćenje voda dolazi od automobila, industrije, možemo zaključiti da čovjek ugrožava prirodne vodene resurse i to mu se ozbiljno obija o glavu. Svi znamo da voda kruži u prirodi: isprava iz mora, ta para ide u oblake gdje se hladi i ponovo pretvara u vodu koja onda počne padati na zemlju gdje natapa tlo vraćajući se podzemnim kanalima i rijekama u more. U modernija vremena voda se počela spajati s ugljikovim dioksidom što ga ispuštaju automobili i tvornice i taj spoj nazivamo kisele kiše. Pojava kiselih kiša pogubna je jer prvo – otrovne su i takva se kišnica ne može upotrijebiti za piće, drugo – zagađuju rijeke i jezera čime se automatski uništava biljni i životinjski svijet i treće – uništavaju spomenike, zgrade i sve što je čovjek izgradio. Sve je kružno povezano, kiše se vraćaju u more gdje i dalje uzrokuju propast zbog svog otrovnog kemijskog sastava.
Oko šezdeset posto ljudskog tijela čini voda, bez vode ne možemo živjeti i ugrožavamo li zdravlje voda, ugrožavamo i sami sebe.
I kanalizacija zagađuje podzemne vode. Kad su ljudi počeli ispuštati fekalne vode kroz kanalizacijske cijevi koje nisu povezane sa sigurnim sustavom otpadnih voda koji bi trebao biti civilizacijska tekovina, ugrozili su čistoću podzemnih voda, a time i zdravlje živih bića. Naime, sve te bakterije i razne bolesti u otpadnim vodama idu podzemnim tokovima prema rijekama koje su izvor vode za piće. Procjenjuje se da dnevno umre 4.000 ljudi (ili 1.460.000 godišnje) zbog konzumacije zagađene vode diljem svijeta.
A zagađenje mora? Mnoge životinje postaju žrtve zbog njega i ugibaju. Zbog gomilanja smeća u moru, pogotovo plastike, životinje pomisle da im je to hrana i pojedu to smeće. To ih opasno ugrožava jer njihov metabolizam ne može razgraditi plastiku: počnu dobivati osjećaj sitosti zbog čega više ne jedu pa uginu. Neke životinje ipak ne uginu od toga, no kad ih mi poslije pojedemo, sve zagađenje koje su one pojele unosimo u svoj organizam. Mnoge se životinje uguše zbog plastike i nafte koja dospijeva u vodu iz plovila itd.
Zbog svih tih problema u suvremenom su svijetu ekološka osviještenost i zakonom propisani standardi važan čimbenik društvenih kretanja i gospodarstva, no teško mogu potpuno spriječiti zloporabe u sve razvijenijoj industrijskoj proizvodnji i prometu diljem svijeta.
Ipak, osvijestimo: ako želimo opstati na našem planetu, moramo se brinuti za vodu, ali i za sve čimbenike važne čovjeku i bilo kojem živom biću. Ugrozba života kreće od jedne plastične boce nehajno bačene u more. Što o tome misli naša bivša proljećarka i polaznica radionice Novine na internetu Petra Popović, učenica 1. razreda XV. gimnazije u Zagrebu, pročitajte u njezinu članku EKO, NE EGO.
Hannah Santin, foto: Zoran Miloloža
Izvor: Onečišćenje i zaštita voda – NSK
0 Comments