U svijetu prekrivenom oblacima, sami moramo biti svjetlo

Vremenska prognoza ove je godine bila kontrastna temi Novigradskog proljeća – prevladavalo je tmurno i oblačno vrijeme, kao za inat svjetlosti protkanoj kroz radionice. No, tko hoće, taj i može (ili nešto u takvom smislu), pa smo mi unatoč svim spačkama prirode uspješno odradili još jednu Školu stvaralaštva.

Na taj je način Novigrad opet pokazao da je svijet u malom – makar su izgledi bili protiv nas, mi smo iz dubina sebe izvukli ono potrebno za promjenu i poboljšanje. U današnjem svijetu oblaka i izgleda protiv nas je više nego ikada, od drastičnih promjena u prirodi koje nam prijete istrijebljenjem, do rastućih tenzija na političkoj sceni. Sve je poprilično tmurno, kumulusa i stratusa i više nego dovoljno, sunce tek sramežljivo viri, samo toliko da sjaji. Čovjeku je jako lagano odati se svemu tome, dignuti ruke od svega i reći: Kako je, tako je. Ništa se tu ne može. Ali oblaci neće otići, ne bez jakog vjetra ili kiše, a to nam, ni u metaforičkom, ni u doslovnom smislu nije drago. To nas ostavlja s dvije opcije – nositi kišobran ili otjerati te gadne oblake.

Ako mi dopuštate da budem malo pretenciozna, spomenut ću Martina Luthera Kinga Jr. i njegovu poznatu Tama ne može otjerati tamu, samo svjetlo to može koja je jednako relevantna kao i prije 50 godina, i vjerojatno će biti relevantna za vjeke vjekova jer odražava najljudskiji način nošenja s bilo kakvim implicirajućim stanjem koje se postavi pred nas – samo aktivnom namjerom prema dobrom se možemo suprotstaviti toku kaosa i dovesti promjene. Ta misija leži na svakom od nas i samo ako svaki od nas problem shvati najosobnije što može, jer je postojanje nepravde problem svakog od nas zbog načina na koji ugrožava i pojedini ljudski život, dobrostanje i napredak, može se dogoditi korak unaprijed, i (drage li riječi Radionice novina na internetu u posljednjih tjedan dana) PROSVJETLJENJE.  Tu snagu i unutarnju svjetlost sami moramo povući iz dubine našeg postojanja kao ljudskih bića, ako ne zbog sebe, tada zbog drugih, koji pate na načine drugačije od naših, ili zbog onih koji će doći iza nas.

Udruženo će svjetlo moći otjerati oblake, ali negdje uvijek treba početi. Ljude treba poticati na razumijevanje, empatiju i želju za pomoć drugima, zato što mogu i žele, a ne zato što će iz toga dobiti nešto. Odgovornost leži na svakom od nas da u sebi potražimo našu unutarnju motivaciju, svijetlu točku, koja će nas voditi u zajedničkoj misiji.  Upravo je umjetnost jedno od najboljih sredstava za to – umjetnik kroz svoj oblik stvarlaštva svoje osjećaje iznosi na svima razumljiv način, svijetu daje brige, bol i patnju, a svijet s njima radi što mu se prohtije. Upravo zbog toga su umjetnici duboko ranjivi ljudi, ali ranjivost nije uvijek loša, ona pomaže u suštini bivanja bolje osobe i bića koje boravi na ovoj Zemlji.

Zato je i Novigradsko proljeće jedna od svjetlih točaka mnogih mladih ljudi diljem Hrvatske – ovdje se razvijamo, umjetnički i duševno, učimo i razmijenjujemo ideje, upoznajemo se s ljudima sličnima nama, a istovremeno različitima. Na taj se način pokazuje ujedinjenost u različitosti dok postoji jedan cilj, a ove je godine to bilo svjetlo, unatoč svim preprekama koje su bacane pred nas. Škola stvarlaštva nas preoblikuje u ljude koji ne mogu okrenuti glavu na drugu stranu ako vidimo oblake, već ih aktivno svojim svjetlom (već mi ova riječ pomalo ide na živce) tjeramo kako bi svi mogli postojati na istim uvjetima. Upravo je to nešto NAJSJAJNIJE što se svake godine prenosi u kratkih tjedan dana u malom gradiću na istočnoj obali Jadranskog mora. Zato se trebamo osvrnuti oko sebe i čestitati i drugima, i sebi, jer pridonosimo nečemu većem od nas što će nam pomoći da jednog dana svojim malim svjetlom mijenjamo svijet, svaki na svoj način.

Ja sam sretna djeca, bit ću sretni ljudi, a što ćeš biti ti, ovisi o tebi.

Lucija Šalković