Sjaj u tami neinformiranja

Iako mnogi drugi polaznici misle da smo mi jedna od manje kreativnih radionica (jer navodno samo pišemo o onome što drugi rade), oni ne shvaćaju koliko smo mi zapravo bitna skupina malih krtica koje kopaju po cijelom Novigradu u potrazi za vijestima kako bi svi mogli biti informirani o tome što se u bilo kojem danom trenutku događa u školi, hotelu ili gradu. Mi smo žila kucavica bez koje ne bi bilo moguće da pjevači znaju što se pleše u Plesnoj ili slikari što se peče u Keramičarskoj.

Roditeljskim stopama

Matea Bratović, polaznica je kojoj je ovo prva godina, podijelila je s nama svoje prve dojmove o Školi stvaralaštva.

Što misliš o ovogodišnjoj temi?

Smatram da je ova tema vrlo specifična za 30. godišnjicu. Ipak je to na neki način spoj znanosti jer je to nešto što mi učimo i proučavamo u školi, i umjetnosti, jer sad to trebamo na umjetnički način prikazati.

Što misliš o ovogodišnjoj temi, koja je na prvi pogled pomalo nezahvalna za novinarstvo, to jest čini se lakša primjerice Fotografskoj radionici? 

Mislim da je zapravo fotografima teže nego nama jer ipak oni tu svjetlost koriste svakodnevno i  sada ju trebaju iskoristiti na neki novi i inovativni način. Dok je nama to nešto novo pa nam je vrlo lagano za iskoristiti tu temu.

Da možeš izabrati temu koja je posvećena samo radionici Novine na internetu, koja bi to tema bila?

Sloboda govora/pisanja zato što u školama i u svim ustanovama gdje možemo pisati, zapravo smo ograničeni cenzurama od strane profesora i ostalih. Smatram da bismo mi trebali biti u mogućnosti reći sve što mislimo, naravno pazeći da to ne šteti nikome, jer, opet, sutra ćemo biti ljudi koji će morati imati svoje mišljenje i morat će ga izraziti.

Jesi li se već prije Novigradskog proljeća susrela s novinarstvom. Kako je ta ljubav zapravo započela?

Moj otac i majka su se uvijek bavili novinarstvom, oni su imali svoje novine, ali to je bilo kada sam ja bila jako mala. Sada mi otac predaje kao profesor novinarstva na fakultetu u Dubrovniku i ja sam nekako u te vode krenula u srednjoj. Zanimala me umjetnost pošto sam prestala ići u glazbenu pa mi je trebalo nešto sa čime se mogu baviti, a to nisu plusići i minusići jer ipak sam u matematičkoj gimnaziji. Pa sam došla u novinarsku skupinu, dobila prvi zadatak i onda sam primijetila da ja počinjem pisati. I pišem ja 3 sata, i ne stajem, a  imam osjećaj kao da je prošla tek jedna minuta. I tako zadatak za zadatkom i ja sam se sve više zaljubila u novinarstvo.

Kako misliš ukomponirati temu Svjetlost u svojim radovima?

Mislim da mi kao novinari izvještavamo ljude o tome što se događa i kako radionice temu ukomponiraju u sve što rade, te naše vijesti će se većinom temeljiti na toj svjetlosti, u različitim radionicama na različite načine. Ali, također mislim da bismo mi trebali pisati drugačije radove i na drugačiji način trebali gledati na ono što pišemo, to jest znanstvene članke.

Gdje nalaziš svoje svjetlo na kraju tunela u onome što pišeš?

Inspiraciju nalazim u završetku. Znači, ti kad uzmeš i najgluplju temu na svijetu, kada ti napišeš članak, i taj kraj do kojeg ti dođeš, i to ispunjenje koje ti osjećaš kad vidiš nekog da čita ono što si napisala. To je neprocjenjiv osjećaj.

 

Istraživanje različitih kultura

Hospitantica Dijana Požgaj već se dugi niz godina bavi novinarstvom, a na Novigradskom proljeću bila je i 2016. i 2017. godine.

Kada ste se prvi put susreli s novinarstvom?

Još u osnovnoj školi, bila sam polaznica novinarske družine.

Što mislite o ovogodišnjoj temi, kako biste ju povezali s novinarstvom?

Tema mi se jako sviđa, nije baš toliko jednostavna iz aspekta novinarstva, ali ovisi kako ju promatramo, ako ju gledamo u prenesenom značenju onda se ona da puno dublje promatrati.

Da možete izabrati jednu temu samo za radionicu Novina na internetu, koja bi to tema bila?

Mi u našoj školi u digitalnom listu kao teme broja biramo razne kulture, npr. japanska, arapska i turska kultura obrađuju se tijekom cijele godine kroz istraživanje kulture, posjećivanje raznih događaja i organiziranje raznih radionica vezanih uz tu kulturu.

Kako potičete učenike da se bave novinarstvom u školi?

Ja u svojoj školi imam 40 novinara, isto imamo svoje online novine i često idemo na razna zanimljiva događanja, pišemo o zanimljivim temama i jako su motivirani.

Koja je razlika u pristupu novinarstva pri tiskanom i pri digitalnim novinama?

Po meni nema neke prevelike razlike, ako je novinarski tekst kvalitetan, onda nije bitno u kojem je obliku objavljen.

Malo trčeće dlakavo svjetlo i otac pisac

Dugogodišnja polaznica i sadašnja voditeljica Kristina Kovačević otkrila nam je što ju inspirira i što ju je navelo na put na kojem je danas.

Kako je bilo odrastati kao kći pisca? Je li to utjecalo na Vaš izbor životnog znanja?

Iskreno, ne znam kako je odrastati kao da nisi kći pisca, ne znam u čemu je razlika, možda je stvar u tome (ali vjerujem da je to kod svakog djeteta) to što sam svaku večer prije spavanja slušala priče, puno smo čitali, puno sam čitala, zavoljela sam knjige, zavoljela sam književnost. Tata je uvijek bio doma jer je posao pisca kod kuće, to je bilo sjajno. Apsolutno je sjajno odrastati kao kći pisca.

Kako ste prvi put čuli za Novigradsko proljeće?

Prvi put mi je Novigradsko otkrila moja učiteljica u osnovnoj školi, koja je održavala novinarsku skupinu, Irena Pejić. Ona mi je pokazala mnogo toga i njoj sam neizmjerno zahvalna. Prvi put sam se prijavila i nisam upala, ali nema veze, sljedeće godine sam se opet prijavila i evo mene, 7. razred osnovne sam bila. Bilo je sjajno. I svake godine sam bila na radionici Novine na internetu.

Kako ste od polaznice postali voditeljica radionice? 

Zapravo jako spontano. To je bilo 2016. Naime, Novigradsko je počinjalo u subotu, mene je u utorak nazvala Maja Zrnčić kako bi me pitala mogu li ja doći u subotu voditi radionicu jer tadašnja voditeljica kod koje sam ja bila dugi niz godina, Nora Krstulović, nije mogla te godine sudjelovati. Ona je  preporučila da ju zamjenim i od onda ja vodim radionicu. Nora i dalje sudjeluje na Novigradskom proljeću, ali ona se više bavi anketama koje ispunjavate, izgledom web-stranice, itd.

Koje je Vaše svjetlo novinarstva? Općenito svjetlo u životu.

Moj pas Popaj je jedno malo trčeće dlakavo svjetlo koje je najslađe svjetlo koje postoji na svijetu. Volim ono što studiram, zanimaju me jezici, zanima me obrazovanje. Mislim da je obrazovanje svijetla točka današnjeg društva koja se malo sad zamutila i zatamnila, ali zato smo mi ovdje da je osvijetlimo. Ako je naše znanje svjetlost, ništa drugo ne može nego blještati.

Zašto baš francuski? Čini se kao jako težak, zahtjevan i kompliciran jezik. 

Nije, kad završite prvu godinu onda ste na konju. Trebate riješiti izgovor, onda je sve poslije jednostavno. Iskreno, ne znam baš zašto, mene su zanimali romanski jezici pa sam prvo upisala talijanski pa tek onda francuski. Na talijanskom sam se oduševila, sjajan je to jezik. Meni je kod jezika stvar, da što ih više znaš, to je veća mogućnost izraziti ono što želiš i ono što misliš.

Što mislite o ovogodišnjoj temi pošto mi mislimo da je nezahvalna po pitanju novinarstva? Da možete, koju biste temu izabrali posvećenu samo radionici Novine na internetu?

Tema je sjajna. Ja sam oduševljena tom temom, mislim da šalje prekrasnu poruku i da je jako lijepo odabrati ovakvu temu za Novigradsko proljeće. Iskreno, meni je svejedno koja je tema u pitanju jer smatram da bi mi kao radionica svaku temu znali riješiti zajedno i smisleno.

Jedan lik iz knjige kao Vaše svjetlo, jedan album kao Vaše svjetlo?

Iz Harryja Pottera, Snape, on mi je fenomenalan lik, promjena koju mi pratimo od početka i njegov razvoj je sjajan. Film koji me oduševio je Tri idiota, preporučam ga svima, bavi se obrazovanjem i traje oko 2 ili 3 sata. Meni su uvijek knjige bile važnije u životu od glazbe, u tome sam se više pronašla. Ali, svi u YouTube jednostavno upišite Valentino Bošković i krenite s tim.

A sad je vrijeme da se bacimo natrag na posao, vijesti nas čekaju pred vratima!

Sophie Noa Živković i Lucija Šalković

 

foto: Tina Lipovac