Pred svjetlima fotoaparata

Uvijek udubljeni u rad i u potrazi za nekim novim motivom koji će ovjekovječiti iza objektiva, fotografska radionica jedna je od najaktivnijih i najstarijih na Novigradskom proljeću. Kako njihove slike krase svaki od naših članaka, bili smo željni saznati više o radu njihove radionice.

Od skakanja iz zgrada do padanja u more

Prvo su nam polaznice Lara Drušković i Tina Grgić otkrile da njihova povezanost s objektivom potječe još iz ranih dana osnovne škole, a ozbiljnije su se fotografijom počele baviti nakon što su dobile prve prave fotoaparate, a ostalo je povijest. Kao što i sami možemo zaključiti, svjetlost je jedna od najbitnijih stvari u fotografiji, što im omogućava istraživanja igre svjetla i sjene kroz ovogodišnje radove. No, prvih dana ovogodišnje Škole stvaralaštva sudbina nije bila na njihovoj strani – oblaci su bili stalni stanari novigradskoga neba, ali to polaznike nije spriječilo da trčkaraju okolo i zaviruju u svaki kutak kako bi ispunili mnogobrojne zadatke koje im je zadao voditelj Borislav Božić. Međutim, to ih je dovelo i u neke neuobičajene prilike, primjerice – skakanje s drugog kata napuštene kuće u ne baš prikladnoj odjeći, penjanje na stablo ili ulazak u more do koljena kako bi uhvatili tu savršenu kompoziciju za kojom tragaju. No, priznali su da su već naučili mnogo novog u svom kratkom dosadašnjem boravku u Novigradu i kako im sav taj praktičan rad pomaže u boljem upoznavanju sa samom svjetlošću i već im poprilično dobro znanom kamerom.

„Ilegalan” hospitant

Intervjuirajući hospitanta Fotografske radionice po prvi put, naivno ga nismo pitali za ime (loš novinarski potez, znamo) jer smo pretpostavili da ćemo ga lako naći na popisu hospitanata. No, karma je brza i pri dolasku u učionicu bili smo šokirani pogledavši na popis i shvativši da ga nema. Nanjušivši priču, vratili smo se i istražili više. Naime, Igor Soldić, učitelj informatike u OŠ Antuna Kanižlića, igrom slučaja je završio na Novigradskom proljeću – iako se nije prijavio, njegova kolegica koja je trebala doći nije bila u mogućnosti i on je završio u Novigradu kao zamjena za nju u ulozi pratnje i hospitanta.

Svog prvog susreta s fotografijom se ne sjeća, ali se profesionalno primio kamere tek nakon što je počeo raditi. Sreća ga ne prati ove godine – tema je Svjetlost, a njegova bljeskalica ne radi pravilno, što otežava noćni rad, jednako kako loše osvjetljenje uništi sve fotografije s Dana njegove škole u kazalištu, za koje je on zadužen. Svoje učenike potiče na bavljenje fotografijom i uvijek je spreman dati savjet.

Da nema svjetlosti, ne bi bilo života

Dugogodišnji voditelj Fotografske radionice, Božidar Božić, kao i uvijek je imao napretek iskustva za podijeliti s nama – od nedavnih projekata i nagrada do stajališta o plemenitosti ljudi.

Kako planirate uklopiti ovogodišnju temu svjetlosti u radove koje zadajete učenicima? 

Ovogodišnja tema Svjetlo je toliko važna, značajna i bitna za civilizaciju. Ovo je civilizacija svjetlosti. Dakle, da nema svjetlosti, ne bi bilo života. Da nema svjetlosti, ne bi bilo ni fotografije. Riječ fotografija je jedna fina složenica, iz riječi photos, što znači svjetlo, i graphein, što znači crtati i pisati, što znači da kada bismo doslovce preveli riječ fotografija, to bi značilo pisanje ili crtanje svjetla. Dakle, ovogodišnja tema je sjajna tema za fotografiju i moji radioničari istražuju taj fenomen svjetla, taj fenomen svjetla u fotografiji, pa iz tog razloga smo i noćas napravili noćnu radionicu. Noću, kada je sve crno i mračno, imamo te incidentne situacije sa svjetlom – ulična rasvjeta, prozori na kućama i izlozima. Nemamo kao po danu cijeli osvijetljeni ambijent, imamo te pojedinačne svjetlosne izvore i to je za fotografe vrlo izazovno, daje velike mogućnosti za komponiranje nekakvih nekih novih likovnih i fotografskih situacija.

U Vašim godinama na Novigradskom proljeću susreli ste se s mnogim mladim ljudima. Nadate li se da ste im promijenili pogled na fotografiju i općenito pogled na život?

Ja ne znam koliko sam promijenio. Ti kažeš da je 30 godina Novigradskog proljeća, ali meni se čini da dolazim punih 150 godina, toliko me to oplemenjuje i obogaćuje, da imam osjećaj da je to znatno više. Jesam li i koliko sam utjecao na te mlade ljude koji dolaze, ja to ne znam, ali zasigurno znam da su se vraćali s nekim novim iskustvom i nekim novim okvirima pogleda na život, a to je i osnovni cilj Novigradskog proljeća, otvarati nove i plemenite okvire pogleda na život, pa tako i na prostoru fotografije.

Spomenuli ste način na koji Vas je Novigradsko proljeće promijenilo. Što mislite, na koje Vas je načine bavljenje fotografijom promijenilo kao osobu? 

Ne bih to nazvao promjenom. Ne želim negirati termin koji upotrebljavaš, već bih rekao da je fotografija najdominantniji medij danas,  ključan medij ove civilizacije, jer se praktički jedan današnji dan ne može desiti bez fotografije. Vi to mladi ljudi najbolje znate preko fejsa, da se non-stop objavljuju fotografije, fotografija ima sjajnu moć uvjeravanja i dokumentiranja, pa je u tom smislu fotografija nerazdvojni dio mog života, fotografija me evoluira uvijek iz dana u dan, a evo ekskluzive, prvu fotografiju sam napravio s 14 i pol godina, 1971. godine. Sad izračunajte koliko imam godina, imam punih 128 godina, a napravio sam ju jer sam bio zaljubljen u Zdenku, i u toj dobi nisam imao hrabrosti reći da sam zaljubljen u Zdenku, pa sam joj napisao ljubavnu pjesmu, a onda nisam imao hrabrosti dati joj tu ljubavnu pjesmu, nego sam ju poslao na jedan natječaj i bila je najbolja i za nagradu sam dobio fotografski aparat. To je bila ključna točka koja je odlučila da se bavim fotografijom. Dakle, iz osmog razreda, iz jedne ljubavne pjesme, dobio sam za nagradu fotoaparat i do danas ta fascinacija fotografijom ne prestaje.

Već se tako dugo bavite fotografijom, što biste izdvojili kao najluđu stvar koju ste napravili za dobru fotografiju? 

Napravio sam puno toga jer sam se odricao svoga zdravlja radi fotografije. Fotografija je i kada odlazimo u bolnicu, kada snimaju CT i rendgen, to je fotografija. Ja sam potpuno zdrav, ili mislim da sam zdrav, odlazio u bolnicu radi svojih umjetničkih projekata na CT svoga tijela i to izlagao u umjetničkom kontekstu. To je najluđa stvar, pod navodnicima, luda u smislu jer sam se svjesno odrekao dijela svog zdravlja jer svako zračenje oduzima dio zdravlja. Što se tiče fotografije, učinio sam strašno puno materijala. Posljedica tog mog rada, ove godine sam dobio najvišu nagradu koja se može dobiti u Hrvatskoj za fotografsko stvaralaštvo, nagradu Tošo Dabac. Na to sam ponosan, jer nema veće nagrade. Prostor fotografske slike me zanima u svim njenim dimenzijama, od ove suvremene digitalne do klasične analogne, i do camere obscure, tu sam veliki stručnjak, poznajem ju dobro, u svom ateljeu ih imam preko 80, možda čak i 90. To su najobičnije kutije koje napravim i snimam.

Gdje u životu nalazite neke svijetle točke za fotografiju? Koja je svjetlost koja Vas vodi?

Plemenitost ljudi. To je nešto najsvjetlije što se može desiti, kad sretnete plemenita čovjeka. Većina je ljudi plemenita, nisu svi i poražavajuće je kad moramo to priznati, da nisu svi plemeniti i nemaju dobre namjere. To nas povijest uči, kontinuirano dokazuje. Presretan sam čovjek kad sretnem plemenita čovjeka, čovjeka u punoj njegovoj dimenziji ljudskosti. Kad kažem čovjeka, ne mislim samo na odraslog čovjeka, nego na sve što je ljudsko biće, pa bilo to malo dijete ili odrastao čovjek. Kad kažem sresti plemenita čovjeka, mislim na djecu, na učenike koji dolaze na Novigradsko proljeće, jer me osvježe, jer od njih učim, čini mi se da od njih ja postajem i bolji i plemenitiji.

Kako Vam se čini da diše ovogodišnja ekipa? Osjetite li njihovu energiju, mijenja li se ona svake godine?

Da, je. Ne znam zbog čega je to tako, možda zato što sam ja svake godine stariji, pa se moji mentalni ambijenti i emocije mijenjaju, ali čini mi se da je svaka godina odlaska ovdje u Novigrad, preko 128 godina dolazim, neovisno o tome što je službeno 30 godina, do te ekipe koje dobivam. Ove godine imam 17 mladih ljudi, što učenika, što hospitanata,  čini mi se da smo od prvog dana počeli zajedno disati, a to je ključno, da jedna socijalna grupa, jedna ekipa, bude jedinstvena. Onoliko koliko mogu promotriti, na noćnom snimanju, doživljaj je bio prekrasan. Dakle, malo prohladno, ali smo istraživali svjetla, družili se i radili.

Zahvaljujemo fotografima što su prekinuli svoj neprekidan rad kako bi popričali s nama i nadamo se da će uskoro sinuti sunce kako bi im olakšalo posao.

Sophie Noa Živković i Lucija Šalković

foto: Igor Soldić

You may also like...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *