Intervju s doc. dr. sc. Željkom Račkim

Nedostatno je, nedovoljno, sporadično i nesustavno ulaganje u razvoj darovitih učenika osnovnoškolske i srednjoškolske dobi u RH

 

Željko Rački doktor je znanosti, docent te ECHA specijalist u edukaciji darovitih (ECHA Specialist in Gifted Education) i ECHA nacionalni korespondent za Republiku Hrvatsku (ECHA National Correspondent). Radi na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku, Odsjeku za društvene znanosti. Dobitnik je godišnje nagrade za znanstveni rad o promicanju obrazovanja učitelja, 2016 ATEE  Award  – Teacher Eduction Article “Promoting Teacher Education” pod pokroviteljstvom ROUTLEDGE-a. Dio je stručnog tima Škole stvaralaštva Novigradsko proljeće te je u utorak i srijedu hospitantima održao predavanje o radu s darovitim učenicima.

 

Dinamično predavanje hospitantima o darovitima.
Foto: Ivana Hrenar

 

Koja su sve područja darovitosti o kojima možda ne znamo?

Kao ljudi na svijet dolazimo s nizom sposobnosti: dolazimo na svijet s intelektualnim sposobnostima, psihomotornim sposobnostima, s auditornim sposobnostima, a razvijamo kroz vrijeme i verbalne sposobnosti, kvantitativnonumeričke sposobnosti i spacijalne sposobnosti. Dakle, to su sama područja sposobnosti koja se mjere. Postoje tu još i rukovodno-organizacijske sposobnosti. U svakom od tih područja sposobnosti moguće je biti izniman, izvrstan i produktivan, to jest kreativan. Nije samo umjetnost, nije samo znanost, nije samo sport, već i prvo i drugo i treće i još niz drugih područja u kojima se može ostvarivati izniman uspjeh.

Za koja biste područja Vi rekli da su povezana?

Kada se promatraju ponašanja ljudi, pokazalo se da ponašanja nisu nasumično podijeljena, već jedno ide s drugim. Primjerice, znamo da su kreativna ponašanja poput literarne, dramske, novinarske, glazbene, plesne, dizajna, mode i slično, zajedno pod jednom kapom koju nazivamo “umjetnička kreativnost”. U samoj umjetničkoj kreativnosti ti su oblici kreativnosti nešto snažnije povezana u ponašanju. To znači da postoji vjerojatnost da će oni koji se bave jednim tipom kreativnoga ponašanja u jednoj domeni ujedno pokazivati učestalije ponašanje u drugoj kreativnoj aktivnosti unutar umjetničke domene. Isto vrijedi za znanost – informatika, matematika, robotika, istraživanje tehnike, inovacije koje nam učenici pokazuju, snažnije su između sebe povezane nego što su povezane s umjetnošću. Vrlo rano, u dobi otprilike trećeg razreda, nama djeca počnu pokazivati specifične interese – bilo u smjeru umjetnosti, bilo u smjeru znanosti ili u području svakodnevice. Već možete prepoznati da češće oni koje zanima jezik, zanima možda i ples ili glazba, zato što sve pripadaju u umjetnosti, oni koje zanima informatika, češće ih zanima i matematika i istraživanje, a oni koji su inače znatiželjni i zaigrani, često ih zanima igra ili humor u svakodnevici. Naravno, postoji dio naših učenika, manji dio, koji su istodobno kreativni u različitim područjima kreativnosti, pa su takvi tipovi oni koje nazivamo “renesansni tipovi” – istodobno sposoban i uspješan i u području umjetnosti, znanosti i u drugim područjima. Većina je zapravo usmjerena prema jednom području, baš zbog toga što zahtijevaju puno znanja, sredstava i vještina i koštaju. 

 

Hospitanti u krugu, predavanje zorno…
Foto: Ivana Hrenar

 

Može li se darovitost fizički prepoznati? Zrače li daroviti nekakvom karizmom, nekim X-faktorom?

Mi smo u stanju jako dobro prepoznati tko pokazuje kakva obilježja, ne jedno, nego skup obilježja koje zajedno nazivamo darovitošću. Je li dijete ili učenik u nečemu izvrstan, je li u nečemu kreativan, to jest produktivan,  bavi li se vrijednom aktivnošću, je li u stanju pokazati iznimnost, te u konačnici takvih imamo malo u zajednici. Darovitost je rijetka, pa se zato unaprijed pripremimo na to da je darovitost potrebno tražiti, tražiti, identificirati i njegovati.

Može li se darovitost prepoznati u jako ranom djetinjstvu?

Da, i što je viša darovitost, to se ranije prepozna.

Kako roditelji mogu poduprijeti svoju darovitu djecu u ranijim ili kasnijim fazama života?

Zato što je darovitost cjeloživotni proces, u ranoj dobi, dakle djetinjstvu, govorimo o djeci prije nego što upišu prvi razred, kada postaju učenici, kod djece je roditelj od najveće koristi kada njeguje osobu, kada kod djeteta njeguje znatiželju, snagu uvjerenja i vjeru u sebe, ustrajnost, otvorenost za iskustva, toleranciju, spremnost za razumne rizike. Sve to će trebati darovitomu kako bi se nosio sa svim izazovima koje mu stjecanje znanja i vještina na nekom području djelatnosti tijekom života nosi. Kad imamo učenike, a tu sada nastupaju ne samo roditelji već i učitelji, potrebno je nuditi različite izvore znanja, različite prilike za učenje, nuditi aktivnosti iz područja umjetnosti, znanosti i svakodnevne kreativnosti kako bi dijete prepoznalo u čemu je, za što je i u čemu će se dalje razvijati kao najbolje.

Postoji jako puno darovitih koji nemaju mogućnost u ranoj fazi, djetinjstvu, ili u kasnijoj fazi, mladosti, razviti svoju darovitost. Postoji li faza kada je već prekasno ili se darovitost može početi razvijati u bilo kojem dijelu života?

Prepoznajemo da postoji optimalno ili najbolje vrijeme za početak razvoja darovitosti u nekom području. Da, puno je jednostavnije i lakše ako se ranije počne s nekim aktivnostima  koje zahtijevaju razvoj specifičnih, posebice psihomotornih vještina. Ples, glazba, sviranje instrumenata, posebice te aktivnosti koje su složene i zahtijevaju dugi niz godina stjecanja iskustva. Mi imamo vrijeme ispred sebe u koje nešto možemo uložiti. To ne znači da u bilo kojem drugom trenutku svog života ne možemo početi razvijati svoju darovitost, ali stvari će nam ići malčice, malčice sporije.

No, ipak postoji jako puno ljudi koji nikad u životu ne dobiju priliku razviti se, biti “otkriveni”. Koliko ih je? Kako možemo smanjiti tu brojku?

Koliko društvo identificira i darovitih učenika potiče, ovisi o tome koliko je društvu stalo do vlastite budućnosti. Kad društvu nije stalo do vlastite budućnosti, dakle kad ne razmišlja tko će biti njihovi kompetentni sugrađani, eksperti, odnosno eminentne osobe u perspektivi razvoja, tada imamo jako nizak postotak ukupno evidentiranih učenika u osnovnoj ili u srednjoj školi. Kada društvo itekako planira vlastitu budućnost i potrebni su eksperti u nizu područja, tada imamo veliki postotak identificiranih i poticanih darovitih učenika u tom istom društvu. Možda najlakše ovo shvatiti jest na sljedeći način: “Tko ne planira, taj planira neuspjeh”.

 

 

Smatrate li da naše društvo dovoljno ulaže?

Smatram da naše društvo sada, u ovom trenutku, nedostatno, nedovoljno, sporadično i nesustavno ulaže u razvoj darovitih učenika osnovnoškolske i srednjoškolske dobi Republike Hrvatske.

Na koje načine to možemo poboljšati?

To možemo poboljšati tako da pokrenemo nacionalnu strategiju razvoja darovitosti, tako da poboljšamo primarnu edukaciju odgojitelja, učitelja, stručnih suradnika o darovitosti i posljedicama darovitosti po sve, umrežavanjem roditelja darovite djece u cilju zadovoljenja potreba darovitih, raspisivanjem redovitih godišnjih natječaja za sredstva i ciljani rad s darovitima u vrtićima, osnovnim i srednjim školama, uključujući i mogućnost nacionalnog i međunarodnog umrežavanja darovitih u cilju izvrsnosti. Mi to sve možemo, to se sve radi, samo je potrebno veći naglasak staviti na puno više materijalnih sredstava, ali i osigurati obrazovane stručnjake za razvoj darovitosti.

Daroviti ponekad imaju problema jer su “različiti” i ne uklapaju se. Imate li nekakve savjete za njih i njima bliske osobe kako se nositi s time?

Narod kaže: “Svaka ptica svome jatu leti.” Kad su učenici ovdje, u Školi stvaralaštva Novigradsko proljeće, ili kad su na drugim mjestima gdje su okruženi svojim vršnjacima koji dijele sposobnosti, interese i znanja, tad su drugima jednaki. Ne razlikuju se, ne odskaču, ne odstupaju, već su isti. Najbolji savjet koji bih mogao dati darovitima jest da traže, da dolaze, da se uključuju i sudjeluju u aktivnostima s drugim darovitim učenicima jer je to njihovo mjesto razvoja.

Spomenuli ste ovu Školu stvaralaštva. Gdje još u Hrvatskoj postoje mjesta za razvijanje talenata? Ima li ih dovoljno? Što možemo učiniti po tom pitanju?

Ne, nema dovoljno mjesta poput Škole stvaralaštva, nema dovoljno mjesta poput Znanstveno edukacijskog centra u VIšnjanu, nema dovoljno mjesta poput Centara izvrsnosti Varaždinske županije, nema dovoljno poput radionica u sklopu projekta Centra izvrsnosti Osijek, da ne ne nabrajam dalje. Što više takvih mjesta bude, vrlo brzo će produktivni sugrađani kao članovi radnoga tijela doprinositi više ovoj zajednici.

Trebaju li učitelji koji rade s darovitom djecom također biti daroviti da bi ih shvatili? Mogu li razviti nekakvu vještinu rada s njima?

Svi su učitelji osposobljeni za posao poučavanja sve djece. Djece s teškoćama u razvoju, djece tipičnog razvoja i darovite djece. Naravno, ako učitelj pokazuje sklonost, interes ili poznaje vještine rada u nekoj konkretnoj metodi, to utječe na izbor metodskoga pristupa u radu sa svom djecom, a onda i s onom djecom s posebnim potrebama koja su darovita djeca. U ovom slučaju Škola stvaralaštva  usmjerena je prema umjetničkoj metodi, ako  učitelj vlada umjetničkom medotom puno, puno mu je lakše poučavati djecu koja pokazuju interes. Učitelji kojima ste vi okruženi – voditelj je naš ekspert, on poučava i prenosi svoja znanja hospitantima, koji imaju zadatak znanja koja su usvojili tijekom Škole stvaralaštva ponijeti u svoje škole, oblikovati ih u aktivnosti s učenicima i dalje ih učenicima predati. Tako da, premda su svi učitelji poučeni i naučeni kako raditi sa svom djecom, itekako imaju koristi naći se jednom godišnje ovdje gdje će ih eksperti, voditelji radionica,  motivirati, poticati i ohrabrivati da nastave provoditi isti tip aktivnosti u svojim školama.

Lucija Šalković i Ivana Hrenar

 

 

 

 

 

 

 

 

 

You may also like...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *