Oni su radionica bez koje ništa ne bi bilo isto. Ali doslovno. Bez njih bi ovaj portal i svi prije njega bili bi samo tmurne mrtve nakupine riječi. (U vizualnom smislu, ne vrijeđamo ničije novinaraske vještine.) Nakon gotovo dva sata sastavljanja pitanja i još dvostruko toliko izbezumljenosti zbog njihove neznane lokacije, ipak smo ih pronašle, i, na jedvite jade, izvukle ovih nekoliko odgovora.
Njihova hospitantica, Irena Ploh, bila je najhrabrija osoba prisutna u učionici i prva je odgovorila na naša pitanja.
Koji su Vaši najdraži motivi za fotografiranje?
Oblaci i cvijeće.
Kakvi su vaši planovi za uklapanje ovogodišnje teme u vlastite radove i planirate li ju koristiti nakon ovogodišnjeg Novigradskog proljeća?
Svaka tema ima svoju muzu, pa tako i ova, naravno, može se iskoristiti.
Kako koristite svoje vještine pri fotografiranju za društvene mreže?
Najčešće koristim svoje fotografije za Facebook.
Što mislite o činjenici da ne postoji starogrčka muza fotografije? Planirate li ju izmisliti?
Pa ne znam, možda ćemo ju i izmisliti. Razmišljamo o tome.
Iako im se hospitantica s intervjua vratila živa i zdrava, bilo je potrebno još nagovaranja i s njene i s naše strane, da bi Maru Golob priveli toj muci razgovora s nama. Dala nam je kratke i neodlučne, ali ipak korisne odgovore.
Koji su tvoji najdraži motivi za fotografiranje?
Prirodni motivi su mi najdraži.
Kakvi su tvoji planovi za uklapanje ovogodišnje teme u vlastite radove i planiraš li ju koristiti nakon ovogodišnjeg Novigradskog proljeća?
Eh, nisam sigurna.
Kako koristiš svoje vještine pri fotografiranju za društvene mreže?
Pa, dosta ih koristim. Potrudim se da fotografije budu što bolje pa primijenim svoje znanje.
Što misliš o činjenici da ne postoji starogrčka muza fotografije? Planiraš li ju izmisliti?
Ne, ja nisam dovoljno pametna za to.
Iako su čak dvije osobe preživjele taj pakao od četiri pitanja, Rudiju Markoviću bilo je potrebno izgubiti čak tri runde Kamen, škare, papira da nam se pridruži ispred diktafona (ili mobitela). Njegovi odgovori su također bili kratki i smiješni, ali je poslijednji misteriozan – na vama je da odlučite što to znači.
Koji su tvoji najdraži motivi za fotografiranje?
Nemam najdražih motiva, slikam što treba.
Kakvi su tvoji planovi za uklapanje ovogodišnje teme u vlastite radove i planiraš li ju koristiti nakon ovogodišnjeg Novigradskog proljeća?
Najvjerojatnije neću koristiti temu, ali ću koristiti teme i stvari koje sam naučio.
Kako koristiš svoje vještine pri fotografiranju za društvene mreže?
Ne koristim ih.
Što misliš o činjenici da ne postoji starogrčka muza fotografije? Planiraš li ju izmisliti?
Već postoji, samo ju ne vidite. Ona je iza kamere.
Nakon “sramežljivosti” njegovih polaznika, od voditelja Fotoradionice, Borislava Božića, nismo očekivale ništa drugačije. Kako li smo samo bile u krivu! Dobile smo intervju (ili tri) i pol! U njegovim samim riječima “Svašta sam vam napričao!”
Kako planirate uklopiti ovogodišnju temu u zadatke koje zadajete učenicima?
S obzirom da se radi o Muzeju muza, vrlo je jednostavno. Pričam sa svojim učenicima, radioničarima, o toj posveti umjetničkom djelu, o toj predanosti i tijela, i duše, i emocije, i pameti, i uma – svega, kompletnog bića koje se predaje nečemu. Kao da gledaš neartikulirani kamen, ogromnu stijenu i netko ima tu moć i taj dar, Božji dar, da od te stijene iskleše prekrasnu skulpturu. Netko ima tu moć, Božansku moć, da iz hrpe boja koju organizira na platnu gledamo prekrasnu sliku. Pričam im o tome, kako se posvetiti, kako svoje biće predati nekoj umjetničkoj i stvaralačkoj platformi. Moji radioničari rade fotografije – oni imaju fotografske aparate i pokušavam im objasniti da taj njihov aparat mora biti dio njihove svijesti. Kao što kiparu to moraju biti dlijeto, špica i čekić, taj integralni dio njegovog bića kako bi mogao isklesati prekrasnu skulpturu, kao što četka i boja slikaru moraju biti njegov dio, kao što glazbenik mora osjetiti to gudalo, tu violinu koja proizvodi taj prekrasni zvuk. Tako mislim, tako ih pokušavam motivirati, tako ih pokušavam potaknuti da razmišljaju o svojoj fotografiji. I svakodnevno ih šaljem u radionice, svaki put u neku drugu radionicu, da gledaju kako drugi stvaraju da njih potiču da oni njih stvaraju. Ta uzajamnost, ta uzajamna veza tog kreativnog rada.
Već ste ovdje više od 10 godina, vodite fotografsku radionicu…
Točno 168 godina, to ispravite.
Koliko se promijenio profil djece tijekom godina? Mijenjate li svoj pristup s obzirom na to?
Puno toga se promijenilo. Nekada smo radili samo analognu fotografiju. Dakle, nekada je učenik uzeo fotografski aparat, „škljocnuo“, napravio je taj famozni „škljoc“ i nije mogao vidjeti što je snimio jer je to bilo analogno, dakle trebalo je kasnije taj film razviti, pa od tog razvijenog filma napraviti fotografije i vidjeti što je snimio. Danas, ova digitalna tehnologija koja je genijalna, koja je savršena, čim škljocne, učenik isti čas može vidjeti što je snimio i ako pomisli da je pogriješio i da može napraviti bolju snimku istog motiva, on ju isti čas može ponoviti. U tom dijelu je ta tehnologija dosta napredovala i olakšala je svima, koji se bave ovim poslom, da još bolje mogu raditi svoje fotografije.
Bavite se fotografijom već više od 40 godina…
Ispravak, greška, preko 168 godina se bavim fotografijom.
Mijenja li se Vaš pristup fotografiji? Što mislite o današnjem načinu stvaranja i čuvanja fotografija u mobitelu?
Mobiteli su tehnološko čudo i ne mislim ništa loše. Oni su toliko tehnički kvalitetni da ja isto često posegnem i snimim fotografiju. Oni su moćni. Ima kvalitetnih mobitela koji imaju kvalitetnu kameru za koju mislim da je dosta da nešto dokumentira, da nešto zabilježimo. Ili ako imamo neku impresiju i nemamo aparat, uzmemo mobitel i njime snimimo – sasvim je legitimno i u redu. Nemam ograničenja što se tiče tehnike i tehnologije – na kraju je bitna slika. Nebitno je kojim je aparatom napravljena. Pa čak i ako je napravljena camerom obscurom. Ja sam radim kutije, pozvat ću vas kada budu učenici s kutijama snimali, evo, tu su kutije. Oni će s kutijama snimati i praviti fotografije. Nema zadrške, nema ograničenja što se tiče tehnologije – može biti snimano kutijom za cipele, može biti snimano mobitelom, može biti aparatom – bitna je na kraju fotografija.
Koliko ste zadovoljni uspjehom svog projekta „Prodajem ulične svjetiljke“? Smatrate li da ste ljudima otvorili oči? Kakve planove imate za slične projekte u budućnosti?
To je bio moj projekt, moj program beskućništva kada sam nekih šest mjeseci živio s beskućnicima jer sam htio doživjeti taj život, htio sam ući u svijest tih ljudi i to je bio moj bunt, moj krik, mali krik u ovom društvu. Zašto su u našem društvu beskućnici? Ja mislim da su beskućnici proizvod ovog suvremenog društva, kapitalističkog društva, da su proizvod ovog jednog tvrdog kapitalističkog, bespoštednog i besćutnog odnosa prema čovjeku. Tada sam radio sve što radi beskućnik da pošaljem poruku – ja sam činovnik, ja sam prosvjetni radnik, imam urednu plaću kojom mogu servisirati svoj život, servisiram ga u mjeri kojoj mogu – ali sam ušao u tu ulogu da pošaljem poruku svojoj okolini da imamo takve ljude, da nešto moramo napraviti, da im pomognemo i da mijenjamo nešto na bolje u ovom društvu. To je bio moj cilj. Kada sam prodavao Ulične svjetiljke, koje izdaju sami beskućnici, prodaju ih i tako zarađuju za život, ljudi su me čudno gledali. Oni koji me ne poznaju, mislili su da sam pravi beskućnik, a oni koji me nešto bolje poznaju, znali su da radim umjetnički projekt. Ja sam uredno prodavao Ulične svjetiljke i sav zarađen novac predao sam beskućnicima. Išao sam u pučku kuhinju s njima, da vidim kako to izgleda jesti u pučkoj kuhinji. Dakle, doživio sam puno toga i mislim da su ti ljudi vrlo plemeniti, vrlo moralni, vrlo etični, samo su ostali bez ičega u materijalnom smislu. Ostala im je duša, oni imaju ono ljudsko. Kad kažemo beskućnik, to nije rasčovječeni čovjek – to je samo čovjek koji je trenutno izgubio materijalno, ali je još uvijek ostao čovjek. Mislim da se mi kao civilizacija, kao ljudi, moramo okrenuti k tome – da što manje težimo k materijalnom, nama to materijalno treba radi fizičke i elementarne egzistencije, ali ne u toj mjeri da imamo previše toga što nam treba te da se više okrenemo čovjeku i jedan drugome, da pokušamo doista vidjeti čovjeka u Božjem biću, koji u svojoj mjeri uistinu jest moralan, pošten i dobar. Zato sam radio projekt beskućništva. I ono na što sam ponosan jest, kada sam radio tu izložbu, radio sam svoje slike i nisam slikao njih, nego govorio da postoje ti ljudi. Ulaznica se „plaćala“ na način da svi koji su došli na izložbu, trebali su donjeti litru ulja, kilogram brašna, konzervu, dakle nešto od hrane ili od higijenskih potrepština. Skupio sam dva kombija hrane i to sam odnio beskućnicima. Na to sam posebno ponosan, to me posebno raduje, što sam uspio djelićem ublažiti njihovu bol i patnju.
I uistinu, ljudi iza objektiva pričaju jednako zanimljive priče kao i njihove fotografije!
Glorija Pahor i Lucija Šalković
