Posjetili smo Literarnu radionicu i doznali kakvo je ondje ozračje i što su sve napisali tijekom ovih par dana. Prije nego što smo ih posjetili, napravili su izbor svojih radova i dali nam ih za objavu. Kažu, pravi su štreberi koji odmah izvršavaju svoje zadatke. Koliko je radova, mi smo morali nažalost, napraviti izbor izbora. Jako su kreativni i uspješni, puno rade, pišu i poeziju i prozu- voditelj Branko Čegec hvali polaznike.
Učenica Ema pak kaže: Ovdje sam već par godina. Ove godine došlo je puno novih ljudi, nova je tema, novi načini pisanja, naglasak je nekako više na poeziji. Uz lađu mogu se već vezati neki klišeji, a mi to pokušavamo izbjeći. Promatramo i razmišljamo o lađi na drugačiji način, simboličan, smišljamo i neke netipične priče vezane uz taj pojam.
Mislav dodaje: Jako mi je dobro ovdje, već sam sedmu godinu u ovoj radionici, nije mi baš ove godine tema inspirativna , ali uvijek nađem način kako to zaobići i pisati o onome što želim. Komentirali smo i da Mislav zbog svog staža na Novigradskom, slobodno dogodine može biti asistent, a i voditelj se s time složio.
Druga Ema ovdje je prvi put i jako joj je lijepo, piše, stvara i puno je toga naučila, upoznala je puno novih prijatelja. Ivana kaže da je ekipa za 5 i da je puno toga naučila, a i napisala.
Hospitantice Ivana i Sanje rekle su nam da je predivno, atmosfera je odlična, puno su toga naučile od voditelja, ali i od učenika. Nešto su i napisale, tema je i njih potaknula na stvaranje.
U Literarnoj radionici bilo nam je jako ugodno, jedino im nedostaje više računala i pisač da svoje radove spreme (opaska za dogodine). Ovaj put redakcija Novina na internetu tipkala je i unosila njihove radove i unaprijed se ispričavamo što smo morali napraviti izbor njihovih “putovanja”.
Paula Jozić, Ana Lisica i Ana Fonović
Istra
Tamo gdje je zaštitni znak koza;
Gdje dobro uspijeva vinova loza,
Tamo gdje se Novigradsko proljeće održava,
Gdje se dječja mašta i kreativnost podržava,
Tamo gdje je more bistro,
Nalaziš se ti, draga Istro!
Sunce
Na beskrajnom, modrom nebu,
Visoko iznad nas, ovo ljupko sunce sja.
Sja, grije i vraća stara sjećanja.
Sjećanja na nas i našu mladost,
Na našu ljubav i zajedničku slabost;
Na tebe i mene,
Zagrljene ispod starog hrasta,
Dok nebom leti jato, iscrpljenih lasta.
Ema Kučiš
Sunce u torbi
U modrini neba
paleta sreće.
Na tragu vjetra
moji probuđeni osjećaji.
U mekoći baršunastih oblaka
bijela ljepota.
Smiraj dana,
sunce u torbi
moga života.
Pavica Iveković, hospitantica
***
Šuškavi nestalni šljunak.
Obrisi borova s druge strane zaljeva.
Usporeni dan.
Vrijeme za čovjeka.
***
Sanja Beg Nisi, hospitantica
Priča
Sjedim na stijeni. Stijena koja je tu. Stijena na kojoj je svatko sjedio. Stijena na kojoj se nešto događalo, koja ima svoju priču. Približit ću se, nasloniti na nju. Možda nešto čujem… Čujem ju, priča mi prču. More joj se pridružuje, šumom svojih valova. Pričaju mi priču. Priča koja traje i traje. Priča koju će svakome ispričati na drugi način. Priča koja traje i ne nestaje.
Kristina Bošnjak
Kiša brojeva
Prije nekoliko godina, a možda i desetljeća, nije posve sigurno, priča se da su momak i djevojka izašli prvi put zajedno u grad. Bilo je sivo poslijepodne i sve je upućivalo na to da će kišiti. On je nosio poderane traperice i crnu majicu s nekoliko bedževa na ovratniku. Ona je nosila neke jeftine radničke cipele i svjetlo – smeđu vestu. Stali su kod velikih, tamnih vrata nekog haustora, ona je stala na prste i trebao se dogoditi prvi poljubac. I baš u tom trenutku, kad se činilo da ih ništa ne može prekinuti – iz oblaka se spusti kiša, i to ne obična kiša – ne ledena kiša, ne kisela kiša, ne kiša žaba ili mrtvih riba – već kiša brojeva, trojke, dvojke, petice, sedamnaestice, dvadesetke, stotke, razlomci, decimalni brojevi, negativni brojevi. Padali su nemilice po haubama, izlozima, rozim kišobranima, biciklima, dvorištima, školskim torbama, novim cipelama. Rijetki prolaznici poput stare udovice zastali su i očima punim iznenađenja gledali u nebo, dok su se ostali pritajeno s prozora pitali o kakvom se tu čudu prirode radi, jer se nikad takvo što dotad nije dogodilo.
-Stvarno je istina – reče djevojka, puna čuđenja.
-Što? – reče mladić.
– Da su brojevi svud oko nas. Gledaj, sad su i s neba počeli padati.
Nije to trajalo dugo. Pljusak je prestao i tisuće sitnih i velikih brojki, bijele, crne, sive otjecale su potocima u šahtove, spuštale se niz žljebove, kapale s krovova, izlazile iz automobilskih guma, dok nisu iščezle.
Samo neka padaju, samo neka padaju, pomisli neoženjeni profesor statistike na drugom katu, ovako će se ljudi lakše naučiti analitičko – logičkom načinu razmišljanja, možda i psi i mačke lutalice nauče kvadrirati i korjenovati kad budu tako stalno izloženi brojevima, a ne bi bilo loše za djecu koja se stalno igraju vani s tom loptom, ne bi uopće bilo loše, ne bi.
Dolazi neko novo, čudno vrijeme, pomisli jedna tjeskobna ljubičica u parku, toliko tiho da je nitko nije čuo.
Mislav Habulin
Bez naslova
Plastika svastika morž more
irelevantno je sve to
pitala sam ju
samo je gurnula kosu iza uha
uvijek to radi.
izvadila sam listu zadataka
iz džepa:
raširiti laktove i otjerati
piskutavo pjevušenje
destrukcije
uzela sam olovku iz obližnje krošnje
nacrtala cvjetiće na papiru
i otrčala dok su mi se pluća borila
jedno s drugim.
Eva Marija Jurešić
Plavetnilo
Zastajem,
teške kazaljke sata vode bezvremenske utrke,
odlutao sam,
ušao u svoj svijet,
svijet dubine, lakoće…
Cvrkut ptica i šum maslina,
težina sunčevih zraka…
Sjedam i razmišljam,
uživam u zvucima prirode
i beskrajnom plavetnilu.
Tomislav Levanić
Spava
Okrenem se,
zaškiljim očima,
prema oblacima koji
skrivaju Sunce.
„Još malo pa dolazi.“,
mislim.
Ali Sunca nema,
zaspalo je.
Od umora,
nikad prekinutog rada.
Zasluženo, zaspalo je.
Ana – Marija Šarušić
***
Ti si moj Bog
U središtu mojeg svega
A izvan tog svega ništa
Osim možda tinejđerskih godina
I bolesnog ranog djetinjstva.
Kad sklopim oči
Prolazi vlak
I pojavljuje se iznova
Sa svijetlom svakog prozora,
Samo pružam ruku pred sebe
U mrak.
Krug je našao središte
Tišinu životinje, ono najteže
Za tebe sam postao maleno ništa
Što ispunjava daleke i
Nerazumne zadaće zvijezda.
***
Mislav Habulin
Plovi mala lađa
Klopoče i mrmolji, udara veslima
šapuće ribama i uzburkanim zvijezdama,
slijedi svijetlo i čeka neka mirnija vremena.
Plovi mala lađa, plovi sama,
plovi zaigrana.
Tomislav Levanić
Priprema za proljeće
Padala je jednog dana
Sva gusta kiša tuge,
No nije padala na zemlju
Već na ljude druge.
Milostiva gospa lahor
Ne želi po prljavom koračati,
No to nitko ne shvaća
Ni ne želi shvaćati.
Ne želi trava rasti
Kuda drugi gaze,
Ne žele se pojaviti pčele
Gdje na njih ne paze.
Padala je jednog dana
Siva kiša slobode,
Isprala je za proljeće svijet
Da mu noge po čistom hode.
Ema Smolić
Izgubljene lađe ne plove
Izbrisana neba najljepša su smrtniku.
Najsjajniji su jasni morski putovi, da te
odvedu prema izgubljenim mjestima.
Zalutaj, ponekad je potrebno izgubiti se
da bi pronašao pravi put.
Tuđe zvijezde smrtniku su najljepše.
Tišine slabo podijeljene
s krivim praznim prostorima. Bijele tišine.
Nitko u smrti pjeva dok vjetar žuri živima!
Izbrisana neba najljepša su smrtniku.
Izgubljene lađe ne plove.
Izbrisana neba ne postoje.
Tišina beznadno nepodijeljena.
Putovi zalutali ljudima.
Mateja
Pjesma lađi
Već sam, sestro, stara
I ruke me ne služe,
Zato se, oprosti mi,
S tvojim veslima ne druže.
Oprosti mi, sestro draga,
Što više nisam mlada
I jedino što ti mogu pružit`
Je ova šaka jada.
Ružno ti je, sestro,
U staroj luci odmarat` jedra,
Oprosti mi što ne ploviš više
Za ovakva vremena vedra.
Nisi ni ti kao prije, sestro,
Već boja ti je blijeda,
A moja nekad zlatna kosa
Dugo već je sijeda.
Oprosti mi, sestro draga,
Kada te sutra ostavim,
No prestare smo ti i ja
Da to sada popravim.
Ema Smolić
Loading ...
