U Novigrad me vraća ljubav prema djeci

Mirjana Žužić zvana „Žuža“ jedna je od onih koji najdulje sudjeluju u radu Škole stvaralaštva. Voditeljica je Skladateljske radionice. Također je i autorica udžbenika za glazbenu kulturu „Glazbena čarolija“ i likovna umjetnica. Stvar koja ju svake godine vraća u Novigrad je ljubav prema djeci.

Kad i kako ste se počeli baviti glazbom i likovnom umjetnošću?

Kao dijete sam s devet godina krenula u glazbenu školu sa svojim starijim bratom, bilo mi je fora njega pratiti. Obiteljski smo se bavili glazbom, brat je kasnije postao dirigent. Završivši srednju glazbenu školu upisala sam na Pedagoškoj akademiji likovni, a poslije i dopunski studij glazbe tako da imam završena oba studija: i likovni i glazbeni.

Što vam je draže: glazba ili likovna umjetnost?

Ne bih baš mogla izdvojiti što mi je draže. Prošli mjesec sam imala veliku samostalnu izložbu u Našicama u dvorcu Dore Pejačević s kolegom Borisom Roceom, a sad je ona postavljena u galeriji u Osijeku. To je što se tiče likovne strane. Inače, moje skladbe se izvode po različitim mjestima, a s Doris Kovačić, koja je bila moja učenica i koja vodi radionicu pjevanja, napisala sam udžbenik za glazbenu kulturu „Glazbena čarolija“ za prvi, drugi i treći razred osnovne škole.

Kako ste došli na ideju da napišete taj udžbenik?

U Novigrad je došla profesorica iz Zagreba i gledala kako mi ovdje radimo. Pitala me bih li ja napisala udžbenik glazbene kulture koji je veseo, otkačen, koji nije suhoparan. Ja sam naravno pristala i pozvala Doris da ga napiše sa mnom. Inače, ona i ja smo mnogo stvari radile zajedno, kad god bi mene negdje pozvali, ja bih pozvala Doris, koja je bila izuzetno talentirana i povela je sa sobom. I tako smo nas dvije odlučile napisati udžbenike.

Koliko ste ponosni na taj udžbenik, što vam on znači?

Jesam li baš ponosna, ne bih možda upotrijebila tu riječ. Ja sam zadovoljna da su djeca jako lijepo to prihvatila. Bilo je slučajeva da su mala djeca u knjižnici vidjevši te udžbenike pitala: „Možemo li uzeti?“ Mislili su da je knjiga jer su ti udžbenici izuzetno dobro oslikani, jako veseli, baš primjereni djeci.

Kako vam je bilo raditi s djecom oboljelom od Downovog sindroma?

Uvijek je rad s djecom, bili oni bolesni od neke bolesti ili zdravi za mene bio jedan izazov. Silno volim djecu i cijeli sam život i željela raditi s njima što se na koncu i ostvarilo. Djeca oboljela od Downovog sindroma su izuzetno draga, imala sam jednog dječačića kojega nikad neću zaboraviti. Kad god sam vidjela da je on umoran, ja bih sa sobom imala kruha i putra. On bi jeo taj kruh i putar i bio sasvim sretan. Dodir im je bio izuzetno važan,uvijek je htio držati ruku na mojem ramenu ili koljenu. Tako smo mi komunicirali.

Vi od početka sudjelujete u radu Škole stvaralaštva, možete li nam reći što je to?

Škola stvaralaštva je zamišljena za djecu koja imaju određeni talent, počela je u Novalji na zamisao profesora Todorića, samo pisanjem pjesama i sastavaka. Onda se polako to počelo širiti na likovne radionice, glazbu i tako dalje.

Kako ste vi saznali za Školu stvaralaštva i počeli sudjelovati u njoj?

Profesor Todorić me pozvao jer sam se u Rijeci bavila likovnim, zborom, raznim nastupima, čak i plesom i bila sam kod njih poznata kao jedna kreativna osoba. Tako sam na poziv došla u Novalju.

Koliko se razlikuje Listopad u Novalji od Novigradskog proljeća?

Listopad u Novalji su bili začetci Škole stvaralaštva, bilo je puno manje djece koja su bila smještena po obiteljima. Trajao je dvanaest godina, a Škola stvaralaštva je postupno rasla dodavanjem različitih radionica. Išli smo po selima i izvodili koncerte, čitali poeziju. Broj djece se povećavao, a ljudi su bili sve manje voljni primati djecu kod sebe na sedam dana. Onda je došla ravnateljica Davorka iz novigradske škole i predložila da se premjestimo u Novigrad. Jednu godinu smo pauzirali i onda počeli dolaziti ovdje, a Škola stvaralaštva se još proširila.

Koliko djeca utječu na Vas?

Djeca su uvijek jedan određeni izazov. Mi koji smo dugo ovdje svake godine dolazimo bez razmišljanja. Djeca su velika motivacija, kada dijete dođe do mene i počne komunicirati tada se već stvara jedna određena veza, ja čitam dijete, dijete čita mene i mi zajedno stvaramo knjigu. Rijetko koje dijete dođe baš s predispozicijom da je skladatelj, ono dođe sa znanjem glazbe, ali za skladanje treba taj jedan uvjet koji mu ja pokušavam dati. Ja njega pokušavam otvoriti za skladanje koje je neka simbioza teksta i glazbe koja se mora na neki način ujednačiti da bi se dobila ljupkost i svježina skladbe.

Radite li svake godine isto ili mijenjate program?

Program se, naravno, mijenja jer su teme svaki put drugačije. Način rada je nekako dosta ustaljen, motivira te dolazak nove djece. To je nešto što je uvijek jedan određeni izazov. Djeca koja dođu su kao prazna kajdanka u koju ti pišeš note. Netko je osminka, netko četvrtinka, netko cijela nota.

Što je to što Vas svake godine vraća u Novigrad?

Ljubav prema djeci i prema takvom načinu rada. To je nešto što me ispunjava u ovih sedam dana, mi smo svi ovdje sretni, pogotovo oni koje vole takvu kreativnost. Jer, ti se ne možeš spremati za to, ne dođeš ovdje s napisanim pripremama, to je jedan oblik kreativne improvizacije. Svako dijete je jedna individua koju prelaziš na svoj način, koji je spreman dati ili ga moraš otvoriti kao cvijet da bi nešto dao. Za nas koji dolazimo ovdje godinama to je jedna velika radost.

Iva Orepić

Tagged with:     ,

About the author /


Related Articles

KALENDAR

svibanj 2019
P U S Č P S N
« tra.    
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
2728293031  
Ove su stranice kreirali & uredili polaznici Radionice 'Novine na inetrnetu' Novigradskog proljeća 2015.