***
Hodala je.
I bila je.
Vjerojatno.
I čizme su joj bile teške.
I dok je hodala i bila i čizme su joj bile teške
pohlepno je njušila ljeti i cestu i mušice.
Zvuk crkvenih zvona se gurao kroz znojni zrak.
I hodala je.
I bila je.
Vjerojatno.
Eva Marija Jurešić
***
Već treći dan budi me šum vode i jutarnje ćaskanje galebova pod prozorom. Zlatne zrake sunca dotiču moje snene kapke, kao u bajci, i prelamaju kroz kristalno jasnu vodu u bazenu. Ma, zezam se. Probudilo me hrkanje i hroptanje mog cimera kad je još bio mrkli mrak. Čini se da je mogućnost da opet zaspim beznadna. Izlazim iz sobe i šećem hodnicima kao prikaza (zapravo, ništa neobično). Iz prizemlja hotela se čuje debilna muzika iz automata. Na prozoru na kojem je jučer sjedila osa, sad sjedi muha, a u prizemlju puž. Neću ni pogledati na sat, nema još ni čistačica. Sanjao sam da se cijeli svijet urotio protiv mene. Možda je i moj cimer dio te urote. Idem na doručak, danas ću biti među prvima. Kakav prekrasan početak dana! Možda se čak prijavim za Gulafera.
Mislav Habulin
***
Kalodont
Karla je otišla na WC. Čim je zalupila vratima, predahnula je. Napokon je bila sama. Stala je pred ogledalo i počela plakati. Ovo joj je bila najgora večer u životu. Odlučila je to promijeniti. Ta susjeda već je odavno prevršila svaku mjeru. Zato se Karla počela naoružavati. Nakon nekoliko trenutaka bila je spremna za akciju. Otišla je do prozora i otvorila ga. Njezina meta bila je na svom mjestu: upravo je vješala veš na balkonu. Karla joj je istisnula kalodont na novu frizuru.
Lucija Babić
***
Mali lonac
Svi smo mi plesači na istoj pozornici. Plesači istog svemira, postali od istih zvijezda, praćeni istom zvjezdanom prašinom, a impuls pokreta nas vodi istom stazom. Povezanost svih nas, plesača svoje pozornice, pretočena je u kreativnost, stvaranje i jedinstvo. Svemir je započeo našim rođenjem, a završava… Čekaj! Pa on nema kraja. Poput vječne slobode koja vodi u bezdan jer plesati ne znači poznavati cijeli svemir. Plesati znači posjedovati cijeli svemir. I sve to u jednom malom loncu.
Nina Špiranec
***
Oči kojima promatraš svijet
Oči kojima promatraš svijet
Tijelo kojim plešeš
Srce što lupa i um koji zuji-
Sve je to svemir
Zvijezde trepere i gase se
Ruže cvatu i venu
Ljubavi dolaze i prolaze-
Sve je to svemir
I naša mala Zemlja, kaplja rose u pustinji
I sve na njoj- svi ratovi svijeta neprimjetni su
Poput razbježanih mrava
Sva ljepota i ljubav i tuga života
Samo su zrnca pijeska u svemirskoj pustinji
Pa tko onda u toj pustinji može pamtiti
Mona Lisu, Romea i Juliju, Beethovenove simfonije,
A kamo li tebe, mene?
Ipak, sve je to svemir
Rita Rumboldt
***
Pijesak
Šetali mladić i djevojka obalom. Bili su zaručeni. Najednom upita mladić djevojku:
,, Koliko bi djece željela imati?” Djevojka mu odgovori:,, Pa, ovisi o tome koliki stan budemo imali i koliko ćemo zarađivati.”
,,Misliš li da je to jedino važno?” Djevojka mu odvrati:,, Dobro, ako hoćeš, htjela bih djece koliko je pijeska na ovoj plaži.” Mladić je poskočio do mora i počeo prebacivati pijesak u njega.
Katja Knežević
***
Jedna stranica
Kažu da u dalekim krajevima postoji stara, neispunjena knjiga. Kažu da je samo jedna stranica ispunjena predživotnom pjesmom koja je oduvijek nosila snagu života u sebi.
Ta je pjesma držala vječno savršenstvo i ljubav u sebi. Svaki je dan sjalo sunce i nikad nije zalazio, nije bilo vjetra, samo lagana toplina ljubavi. Svi su je ljudi svaki dan pjevali … sve dok nije bila istrgnuta.
Nitko nije znao gdje je nestao tajanstveni papir. Pjesma je za uvijek bila zaboravljena s vihorom. Svijet je postao udaljen, zločin i mržnja, laž o početku, vječna razdvojenost zavladahu.
Neki ljudi, koji jedini znaju tajnu početka, kažu da je svijet tek sada uravnotežen.
Očito ni oni ne razumiju …
Viktor Finderle
***
Vrijeme
Djevojčica. Samo djevojčica od jedva šest godina.
Prošetana u napadnim rozim štiklicama.
Ponosna je.
Sada je kao mama.
Djevojčica. I dalje samo djevojčica od dvanaest
godina. S teškim ružem na usnama i
majicom koja otkriva previše.
Ponosna je.
Sada je kao i ostale.
Djevojka. Devetnaest godina. Skriva se iza
mini suknje i potpetice.
Ponosna je.
Sada je kao manekenka.
Još uvijek samo djevojka. Dvadeset dvije godine.
Kosti joj se ističu. Podbuhle oči i odsutan
pogled.
Ponosna je.
Sada je lagano kao perce.
Umire ponosna.
Eva Marija Jurešić
***
Simfonija za život i orkestar
Zvuk i melodija gradski vreve,
šum ogledala svijeta, tih bistrih voda.
Minuta tišine u vrtlogu što ga vjetar stvara.
Brzaci zvuka što mi se plete o misli i
vode ih do kajdanke zvuka male ptice.
I zapisi na notnom papiru i
ljubav što je pjesnik unese.
Kada zvijezde s planinama se sravne, a
noć progovori glasom žene.
Plač koji maka smiri, …
Pa ipak, i to je zvuk.
Ponesi i ti gudalo životne radosti i mira.
Nek tvoje strane stope sve u jedan duboki dah.
Dok svjetskih razmjera.
I ton se polagano snižava
i violoine su izgubile glas.
Utihne čak i drhtaj.
Zanijemi prodorno oko.
Zaustavi se vrijeme,
zakržlja i posljednji atom slušnih stanica,
a opet zatreperi dirigent.
Skladbi je kraj.
Simfonija života moga.
Katja Knežević
***
Peršin
Dakle, moram napisati nešto o peršinu. To je zato što sam izvukao papirić s riječi peršin. Riječ je napisana lavom kemijskom, ili vjerojatnije flomasterom, a slova su pomalo neujednačena. Riječ ima 6 slova, a naopako e čita nišrep. Ako zamijenimo slogove čita se šinper, a ako ih zamijenimo u naopakoj verziji repniš. Postoje još različite kombinacije, kao naizmjenično čitanje prema sredini, čime se dobije pneirš ili npiešr. Nadasve se pitam ko je napisao tu riječ, jer stvarno ne znam što napisati. Ma nek ide u peršin.
Mislav Habulin
(507 posjeta)