Netko tko je vraćen korijenima

Daniela Odak, Pogled kroz oči jedne hospitantice

Dječja nevinost

Moje ime je Daniela. Hospitant sam. Prvi put sam na Novigradskom proljeću. Došla sam jer sam izgubila Peticu. Trebam je vratiti.  Prvo čega sam se sjetila je Novigradsko proljeće. Ako je ne nađem u Novigradu, onda će se ona ugasiti. Petica je školski list. Nisam ga osnovala, samo sam ga naslijedila.

peticaPetica me je pratila od prvog razreda osnovne škole, a nastala je tri godine prije početka mog školovanja. To bi vam bilo davne 1977. Još se uvijek sjećam njezinih prvotnih formata. Mijenjali su ga prema mogućnostima škole. Čas je bila podlistak, čas bilten, no do kraja osamdesetih poprimila je konture školskog lista. Od samog početka stvarali su je učenici viših razreda, vođeni nastavnicima hrvatskog jezika. U tim početcima naše Petice mali novinari imali su punu stvaralačku slobodu. Oni su birali čiji će literarni i likovni radovi dospjeti na njene stranice. Pisali su kratke vijesti vezane za bitne događaje u školi. Sa slikovnim materijalom pomagao im je lokalni fotograf, a s tiskom i grafičkom obradom Tiskara Franjo Kluz Omiš. Koliko god je  to razdoblje obilježeno negativnim prizvukom, toliko su se prosvjetari na svoj donhihotovski način borili za slobodu riječi i za svoj pomladak. U razdoblju revolucija i padanja sistema  riječ je uvijek bila glavno oružje.  Srp, čekić i zvijezda bili su samo isprazni simboli na zidovima naših učionica i na našim pionirskim kapama. Naša Petica je na razini grada napravila bratstvo i jedinstvo, ali ne ono crveno, već ono šareno, proljetno, slobodno…

Moji su literarni i likovni radovi također dospijevali u Peticu.  Vjerojatno ni ja ni pripadnici moje generacije nikad nećemo zaboraviti onaj ushit i veselje kada bi učenici osmih razreda posjetili naš razred i podijelili nam nekoliko primjeraka novog broja. Nastao bi dječji žamor i čulo bi se ushićenje djece čiji su radovi odabrani. Sjećam se te svoje dječje nevinosti , iskrene radosti i osjećaja ponosa izazvanog viđenjem vlastitog imena na stranicama voljenog nam školskog lista.

Sumrak

Bilo mi je dvanaest godina.  U razredu je bilo nas četrdeset i dvoje. Petica bi se pojavila na našim stolovima rijetko i u nekim čudnim formama. Bila sam odabrani učenik, onaj koji uređuje panoe, onaj koji piše sastavke i sudjeluje na smotri Lidrano. Nije me zanimalo pisanje i stvaranje jer sam pisala i stvarala po zadatku. Nije mi se dalo pisati jer ništa nije imalo smisla. Te je godine moja škola osnovala manifestaciju Tjedan Josipa Pupačića. Ravnateljicom škole postala je Davorka Deur, mama moje najbolje školske prijateljice. To su bila sumorna, teška jedva preživljiva vremena. Sjećam se tadašnjeg sna moje tete Davorke. Neće me rat zaustaviti, želim osnovati malu umjetničku koloniju. Želim da djeca umjetnošću budu zaštićena. Nisam tada shvaćala koliko je energije izašlo iz nje da barem stvori korijene toga o čemu sanja. Dok je ona radila na riječi i zvuku,  ja sam se okrenula pokretu.

Postala sam članicom ritmičke skupine, uživala u svom novom ostvaraju, svom novom identitetu.

Ni to nije dugo potrajalo. Moja je učiteljica bila srpske nacionalnosti i zamoljena je da se povuče i ostavi nas mlade plesačice da se smucamo po ulici od dosade i nedostatka umjetnosti. Najgore od svega je to što nismo shvaćali zašto teta Olga mora otići. Što nacionalnost ima veze s osobom koja me usrećuje i koja mi je stvorila sigurno mjesto u tim sretnim danima. Mnogo godina poslije Olga nam se vratila, a s njom je došao i izabranik njenog srca Otokar Levaj.

Od kolijevke pa do groba najljepša  je srednja škola

Rat je polako ostajao iza nas. Premjestila sam se u ustanovu preko puta i postala gimnazijalka.

Bila sam dobro, poslušno dijete. To je bila fasada jer mi je bilo jasno da će mi  transparentno kršenje pravila oduzeti slobodu. Moj završetak osnovnoškolskog školovanja obilježio je film. Našla sam srodnu dušu, svog prijatelja Josipa i počela su moja iskradanja. Nakon škole bi se samo ukrcali u autobus i krenuli u Split. Tamo je bio naš raj. Tamo su bila Zlatna vrata. Moji roditelji dan danas ne znaju za moje utočište. Ne znaju da sam već u prvom razredu srednje škole poznavala povijesni razvitak filma, pratila svaki žanr posebno i skoro napamet naučila dobitnike Oscara u kategoriji glavnih glumaca i redatelja. Tada smo započeli pisanje scenarija, snimali prve kadrove upoznavali slične nama. Među njima je bio i Vlado Bulić. Moj mentor Josip Popovac  u tim me je tinejdžerskim godinama stavio na čekanje jer je ipak bio šest godina stariji od mene, a u životu ionako imamo vremena za sve.

Ljubav prema filmu uskoro je zamijenila ljubav prema računalu. Čak i u ono vrijeme prepoznala sam da se preko tog medija mogu vratiti riječi i da bi bilo dobro osnovati školski list. Naši učitelji nisu imali sluha za to pa smo ga napravili samostalno i tajno dijelili po školi. Svaki mjesec se drugačije zvao i do dan danas mi je ostao najdraže glasilo. Nije poznavao cenzuru, kontrolu i postao je simbolom stvaralačke slobode.

Filozofski fakultet u Zadru

Revolucija. Zadar se još nije probudio.  Još je izrupan i ružan, depresivan. Polako u Hrvatsku ulazi performans. U Zadru je u začecima. Vraćam se pokretu i riječi. Malo sam na improviziranim daskama, malo u nekakvoj kvaziredakciji, a onda počinjem i pisati. Na trećoj godini fakulteta umjetnost me je izmorila ili ju nisam mogla naći u željenom obliku. Godine koje slijede posvetila sam povijesti književnosti i kazališta. Postala sam knjiški moljac.

Diploma, godine u potrazi za stalnim zaposlenjem

Godine rada u redakcijama, godine uredništva, godine savladavanja rada u razredu, godine u turizmu.

Došla je i ta peta godina, godina mog stalnog zaposlenja. Godina kad mi je predana u ruke Petica. Postala je pravi školski list, ali nije odisala svježinom mladosti. Iz mojih ruku prešla je u ruke kojima pripada. Preuzeli su je učenici osmih razreda i vratili joj svježinu mladenačkog stvaralaštva. Povukla sam se u sjenu i iz prikrajka, samo ponekad intervenirajući, pustila da ponovno zaživi.

To je trajalo pune tri godine i onda je opet došlo tužno doba. Nedostatak novčanih sredstava doveo je do njenog gašenja. Te zadnje godine moje se zdravlje narušilo i morala sam se brinuti o sebi i zaboraviti na nju. No nisam mogla zaboraviti na njih koji je stvaraju.   Odlučila sam otići u Novigrad i molila Boga da me prime u radionicu Novine na internetu tako da mogu stvoriti Peticu 21. st.

Novigradsko proljeće 2014.

Sam put do Novigrada je avantura za sebe. Ono što me dočekalo bilo je van svih mojih očekivanja. Čim sam prekoračila vrata hotela osjetila sam nevjerojatnu energiju. Odmah mi je bilo jasno da sam na pravom mjestu. Raj za kreativce. Meka za novinare. U Radionici novine na internetu  dočekala me je Nora Krstulović. Jedna od ljudi koje uz jutarnju kavicu redovito pratim preko teatra.hr.

Odmah mi je bilo jasno da će sve moje nedoumice i neznanja  nestati i da će ona od mene uspjeti napraviti gotov proizvod.  U našoj maloj redakciji naprosto sam uživala. Trčkaranje, dovikivanje, a onda potpuna tišina jer je uslijedio rad. Podsjetilo me na rad u redakciji, izazvalo u meni reminiscencije, ali tu se i zaustavilo. Koliko god zanimljiv bio posao novinara, ne želim ga više raditi. Želim prenijeti stečena znanja na male novigradske učenike, a potom i na moju školsku redakciju. No pripadam prostoriji na katu. Sazrela sam kao pisac. Družila bih se najviše s literatima i profesorom Čegecom. Upoznala sam Mateju Lisak koja mi objeručke pomaže s mojim domaćim zadatkom zadanim od strane Renata Baretića. Mateja i ja u Novigradu, zaboravile na brige, domaće zadatke, prepustile se igri riječi. Nadarenih mladih pisaca puna je učionica. Moja mala novinarka Gaja Miani očarana je liričnošću hrvatske riječi. No, ni kod njih se nismo dugo zadržale. Ipak, moramo  otići do glazbenih sekcija i poslušati novine u Žužinoj radionici, a načula sam da Marijan Rugani sprema jazz swing za grand finale. Trebale bi poslušati preview. Nismo ni zašle u glazbeni dio, a već su nam plesači zaokupili pozornost. Irena Đurkesac slaže koreografiju. Zvuk i pokret od moje adolescencije poprimili su neslućene razmjere. Na putu do Marijana sjetim se izrade slikovnica. Živo me zanima je li strip nestao ili ga je voditeljica Sonja Ivić vješto sakrila među svoje slikovnice. Dolazimo polako do Žuži i nailazimo na recital. Sjele smo na pod među ostale polaznike i prepustile se Žužinoj čaroliji. U mislima mi je bio i Munhaussen  jer mi je obećao nazvati moje omiške šestaše i provjeriti jesu li napisali domaći rad o njemu Viliju koji utemeljuje taj lik na hrvatskim daskama koje život znače.

Tako sam šetala dva puna dana Novigradskog proljeća od radionice do radionice u pratnji mojih malih novigradskih novinara. Zabavljali smo se oni i ja, pisali, snimali, uživali…Nadam se da će se zauvijek sjećati  tete Nore, Daniele, Mone, Goge i Srebrenke. Ja ću njih zasigurno pamtiti, a naravno i zvati za vanjske suradnike moje ljubljene Petice. Kad se vratim u svoj Omiš uzimam pero i papir i vraćam se svojim korjenima. Književnost me zove, pritišćem na računalu shut down. Nadam se da se vidimo i idućeg proljeća u Radionici…

 

 

 

 

 
(490 posjeta)